Prvo da razriješim trilemu iz prethodnog posta, ako je uopće postojala...Zadar, Kornati, Mljet!
Kao i svake godine i ove je veći dio mog godišnjeg odmora bio obilježen Zadrom.
Kad već imaš najbliži rod negdje na moru onda to debelo i koristiš, jel'te!
No kako tamo manje-više redovito boravim već dugi niz godina, po onoj staroj narodnoj – kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin (ili tako nekako), u Zadru ja zapravo nisam na moru.
Rijetko kad idem na kupanje, pogotovo i zato što sam vezana uz sami centar grada, što ima neke svoje druge prednosti.
Na plaže se ide tu i tamo, izvan grada i kad nije tlaka.
Osim toga, ove godine mi ni vrijeme nije bilo naklonjeno (ništa bolje nije bilo ni prošle koliko se sjećam) tako da sam se za svog boravka u gradu košarke uglavnom kupala na kiši.
Ipak, Zadar je zbilja predivan grad i ja ga jako volim.
I moram ga opet pohvaliti da je iz godine u godinu sve napredniji, uređeniji i da sve više toga ima za ponuditi svojim turistima, tako da, iako ni prije rata nije bio isključivo turistički grad, a tijekom rata je prilično stradao i bio izoliran, Zadar sada blista punim turističkim sjajem i krcat je ljudima.
Ne znam koji se još hrvatski obalni grad može pohvaliti takvim (opravdanim) zanimanjem turista, ako izuzmemo Dubrovnik.
Hvale vrijedno nastojanje je da se svim tim turistima pruži i nešto više od zanimljivog i vrlo starog kamenja i građevina, kroz razna događanja pa i samo uređenje grada.
Zadar u tome itekako uspijeva.
Ono što bih posebno izdvojila je osim već tradicionalnog "Zadarskog ljeta" koje nudi pregršt zbivanja (koncerata, predstavi, izložbi, performensa i sl.) po gradskim trgovima, crkvama i drugim sličnim prostorima, je svakako "Noć punog miseca" koja je također prerasla u svojevrsnu tradiciju.
Te večeri na rivi se gasi ulična rasvjeta, pale se ferali, cijela (prilično duga i prekrasna) zadarska riva bude ispunjena štandovima na kojima razna mjesta sa zadarskog područja (zaleđe, obala, otoci) predstavljaju svoj tradicionalni način života, od jela, nošnji, običaja, ručnih radova, vina, nakita pa i pokojeg magarca i janjca (nedavno utihnulog).
Uz rivu pristaju ribarske brodice sa kojih pjevaju klape, a bilo je i ponešto koncerata na čak dvije bine, od kojih je glavna bila ona kraj morskih orgulja, također jedne od zadarskih atrakcija.
Ove godine se mjesec na trenutak i ukazao, ali kad se pogodi oblačno vrijeme domišljati Zadrani i tome doskoče – upale lažni mjesec (koga zanima nešto više neka klikne ovdje)
Ma mogla bih ja napisati traktate o Zadru.
Predivan je to grad i zbilja se u njemu ima što vidjeti, a mogao bi poslužiti kao svijetao primjer ostalim našim većim obalnim gradovima koji iz godine u godinu siromaštvo ponude pravdaju činjenicom da kroz njih turisti i tako samo prolaze.
Naravno, kad im nisu ponudili ništa što bi ih zadržalo.
I zato navijam poput Tornada – igraj Zaadreee voooliiim teee...
(Jel' tako Djurice!?)
Kako nemam svojih slika (da, aparate po gradu nose samo turisti, a ne ja...hm!) našla sam na internetu nekoliko prekrasnih, dvojice fotografa Josipa Predovana i Marijana Slata.
Uživajte!




Crkva Gospe od Zdravlja (M.Slat)




Sveučilišna kapela Sv. Dimitrija (J.Predovan)




Crkva Sv. Stošije - Katedrala (M.Slat)




Pogled iz Kalelarge na zvonik Sv. Stošije (M.Slat)




Jedna od vila uz obalu s one strane mosta (J.Predovan)

Eh duga je to priča.
Vratila sam se, da (moralo se)!
Samo nemam vremena ni za pisanje ni za čitanje.
Barem dok ne riješim nered koji se nagomilao u uredu (a i doma) dok mene nije bilo.
A onda će biti svega.
Dupina, otoka, brodova, spilja, Čeha, Mađara, Talijana, Rusa, riba, školjki, rakova, 80 i kusur godišnjih stopera (bonus priča o Drugu Titu), mungosa, komaraca, mini brumova, rijeka koje teku po cestama, slobodnog penjanja (i spuštanja)...
Ma svega kad vam kažem.
Samo strpljenja molim.
Za početak evo vam slikice mojih odredišta (ukradene s interneta dok moje ne budu upotrebljive).











Tko zna, zna, tko ne zna, njemu dva!

p.s. ponešto se dobilo i bojice, samo što je na moju veliku žalost ne mogu ponosno pokazivati!

Došao je i taj dan.
Moj zadnji radni dan prije godišnjeg.
(Mafija mi je dao ideju, pa sam po uzoru na njega uzela godišnji dan ranije da izbjegnem gužvu – Hvala Mafijo!)
Sutra, zorom ranom, moj Fićo (puno ime Filip, odmilja Fićo)



i ja palimo na more.

I nema nas!
Dugo!
Red je da nabacim malo boje na ovo moje (crno) belo telo...




Ako me netko traži točam



u moru!

Negdje...Diljem obale...
Vidimo se za tri tjedna i još koji dan.
Ostajte mi zdravo!

Jučer sam konačno upoznala neke od svojih susjeda.
Osim što se stalno srećemo onako usput, i kurtoazno pozdravimo, i osim jednog psa (koji je bio beba, a sad je ogromna mrcina), ni s kim od susjeda se do jučer nisam službeno upoznala.
Spojila nas je zajednička nevolja.
Tako smo imali vrlo plodan sastanak stanara.
Pa smo smijenili predstavnika stanara.
Tj. bio je prisiljen sam dati ostavku i to najviše poradi svog povrijeđenog ega, a manje što je shvatio da svoj posao nije radio nikako, a kamoli kako treba (no važno je da je smijenjen).
Također smo odlučili da dosadašnjem upravitelju zgrade (izabranom nekim čudnim putem, muljavinom, kao i predstavnik stanara uostalom) ne ćemo produžiti ugovor nego ćemo izabrati novoga koji će naći vremena za našu zgradu za koju nas deru kao male majmune za pričuvu iako je nova novcata.
Naime, u zgradi se sve počelo kvariti (iako je nova) pa tako neki problemi perzistiraju već mjesecima, a gospoda iz upravitelja nije se udostojila niti pomoliti negdje u blizini naše zgrade, valjda zato što je sve pod garancijom pa nemaju od nas previše koristi ili im se jednostavno živo fućka.
Izgovor je da nemaju vremena jer imaju drugih poslova.
Toliko o poslovnosti.
I tako nam se eto dogodilo da nam je neki neidentificirani čovjek spavao u autu u garaži koja je širom otvorena jer su vrata riknula.
Na taj način svatko može ući u zgradu ukoliko oni koji koriste garažu ne zaključaju vrata.
Za ulazna vrata koja su pokvarena već mjesecima i koja tako zalupe da meni ulazna vrata od stana skoro svaki put izbiju van, gospodin bivši predstavnik stanara se pravio blesav i na moje pitanje što ćemo s ulaznim vratima i do kada će to tako ostati odgovorio protupitanjem: "A što je s ulaznim vratima? To su takva vrata."
Poludjela sam. Taj odgovor je značio otprilike: "Mala, šta se ti javljaš!?" No nisam ga ja ni stigla napasti, jer je jedan postariji susjed na to skočio vidno iznerviran, i objasnio mu da ta vrata nikako nisu u redu jer u pumpi nema ulja pa umjesto da se polako zatvore jako zalupe, a teško ih je otvoriti.
A onda ga je jedna susjeda napala da je bezobrazan jer joj ne da broj telefona vlasnika stana ispod nje, čiji podstanari stalno rade tulume i njoj je već dosta svega, a broj joj ne da jer se radi o nekoj poznatoj faci (stolnotenisaču ili tako nešto) pa ona gospodina ne smije uznemiravati...moš mislit...a to što njegovi podstanari uznemiravaju cijelu zgradu nikom ništa.
I tako...
Bilo je vrlo zanimljivo.
Malo sam promotrila susjede (na brzinu izradila profile :)), zaključila da mi se uglavnom sviđaju (osim spomenutog predstavnika stanara kojeg sam identificirala kao onog koji se stalno svađa sa ženom, odnosno cijela ta obitelj "razgovara" vrišteći i psujući) i usput svašta saznala...
Između ostalog i to da je u stanu (ni manje ni više nego) PREKO PUTA MENE neko vrijeme operirala prava pravcata PROSTITUTKA sve dok je jedan dan nije pobrala policija.
Ja naravno o svemu tome nisam imala pojma.





Tako eto, u mojoj zgradi osim ujedinjenih dotepenaca iz doslovno svih krajeva Hrvatske i svijeta (čak i daleke Kine) imamo i prostitutke, beskućnike, malce kriminalce (oni nisu iz naše zgrade ali im se izgleda jako sviđa raditi pizdarije baš kod nas)...
Božji grad u malom...Divota!