Fiat Seicento


Žalila se Žvakica da u zadnje vrijeme pišem kilometarske postove pa nema vremena pročitati.
Pa istina. Kad sam malo bolje pogledala jesu kilometarski.
Evo popravit ću jednim kratkim.
Zapravo u zadnje vrijeme baš i nemam vremena za blog.
Iako mi je to stvarno žao, jednostavno više ne stižem.
Niti pisati, niti čitati meni drage blogove.
S obzirom da još uvijek nisam dobila telefonsku liniju situaciju otežava činjenica da od doma ne mogu švrljati po blogu.
No, i to će se valjda promijeniti jednoga dana.
Padalo mi je čak i napamet da kao što zaposlene žene i majke vikendom nakuhavaju hranu za cijeli sljedeći tjedan, da tako i ja napisavam (kakva riječ!) postove pa ih samo bacam svaki dan na blog, ali ta ideja mi se nije svidjela.
Blog je za mene nešto interaktivno i aktualno i post se mora pogoditi s mojim trenutnim razmišljanjima i raspoloženjem.
Dakle, napisavanje za cijeli tjedan unaprijed ne dolazi u obzir, a s blogom ostaje ovako dok ne dođu neka bolja vremena (ili telefonska linija).

O nečem drugom sam htjela ukratko.
Za novu godinu nisam donijela nikakve odluke, ali sam imala neke želje...
Ne, nisu mi se još ostvarile, ali sam počela poduzimati prve korake i to me jako veseli.
U četvrtak idem kod ortodontice da vidim može li se još nešto spasiti.
Za posao bi se možda mogle otvoriti neke nove mogućnosti, zahvaljujući pomoći nekih dragih ljudi.
Mislim da me je pronašao moj auto (ne ja njega nego doslovno on mene, stalno mi se mota oko nogu).
A sve mi se nekako čini da sam na dobrom putu pronaći onu T.L.o. što sam je nepažnjom negdje po putu izgubila.
Ovo zadnje bit će najteže, ali tvrd sam ja orah, ma koliko nekad željela biti mekana.


p.s. auto koji mi se sviđa je Fiat Seicento. Ako netko zna nešto o tom autu, neka mi kaže vrijedi li to išta. Auto bi trebao poslužiti da se ja na njemu naučim voziti, dok ne budem imala love kupiti nov...I nemojte reći da je mali, meni je sasvim dovoljan (tehničar je :))!

Nisam prolupala i ne govorim o matematici...
Matematika je jedna vrlo egzaktna znanost, ali kad govorimo o životu to baš i nije tako.
Odnosno, osnovno je pravilo da pravila ne postoje...
Jučer sam se bavila mišlju kako je zanimljiva ova pojava iz naslova.
O čemu se radi?
Vjerojatno ste i sami često u životu imali teških trenutaka kada ste osjetili da ne možete sami i da trebate podršku.
Ako ste je zbilja tražili i dobili stvar je funkcionirala po principu 1:2 = 0,5.
Nema tu ništa čudno, vaša nesreća podijeljena s nekim postala je upola lakša.
Sve bi bilo vrlo jednostavno da je tu kraj priče, ali nije...
Sigurno ste milijun puta isto tako doživjeli da ste zbog nečega jako sretni.
Prvo što vam je sigurno palo na pamet tom prilikom bilo je podijeliti to s nekom bliskom i dragom osobom.
Ako ste to i napravili vaša sreća nekako se poduplala.
Odjednom se dogodilo ovo 1:2 = 4.
Ako pak niste bili u prilici podijeliti to s nekim jedan je ostao samo jedan kako i priliči kad ga podijeliš sa jedan ili je pak i splasnuo pa je 1:1 = 0.
Čini se da je u ljudskoj prirodi da sve što nam se događa imamo potrebu podijeliti s drugima inače nema smisla.
Što me je nagnalo na ove misli i igru brojkama?
Sjetila sam se kada smo u 7. razredu išli na dvodnevni izlet na Plitvice.
Bili smo smješteni u nekakvim kućicama po troje ili četvero.
Ja sam naravno bila sa svoje dvije tada najbolje prijateljice, naša kućica zvala se Vera.
Onoga trenutka kad smo ušle i vidjele kako je to super uhvatile smo se za ruke i počele vrištati i skakati od sreće.
Zašto sam se sjetila baš toga?
Zato što sam dugo godina nakon toga putujući na vrlo daleki put, bila uskraćena za dijeljenje svog oduševljenja, pa mi se danas ponekad dogodi da se pitam jesam li zbilja bila tamo!?
Putovala sam u Peru i kako bih stigla na direktnu liniju morala sam prenoćiti u Amsterdamu.
Kad sam ušla u hotelsku sobu (koju sam istina prilično platila) i vidjela kako je uređena i što sve ima unutra, poželjela sam da je netko sad sa mnom tu, da se uhvatimo za ruke i vrištimo i skačemo od sreće.
Kako nikog nije bilo jer sam putovala sama moje oduševljenje brzo je splasnulo.
Putujući po Peruu konstantno mi se događalo isto, svako novo iskustvo poželjela sam s nekim podijeliti, nisam to mogla s mojim domaćinima jer je njima to sve staro, poznato i ništa posebno.
Ostala sam uskraćena za dijeljenje pa danas za sve to više nisam sigurna je li se zbilja dogodilo.
Sjetila sam se i vica na tu temu...





Doživio Huso brodolom i završio na pustom otoku, preživjeli samo on i Pamela Anderson.
I tako seksali se oni sve u 16, zabavljali se i bilo je sve ok, ali primijeti Pamela nakon nekog vremena da je Huso tužan, pa se trudila biti još bolja, zanimljivija, ispunjavala mu sve želje, ali ništa nije pomagalo.
Huso stalno nesretan.
Pita ga na kraju Pamela može li još nešto učiniti za njega.
Odgovori joj Huso: "Pamela nemoj se ljutiti, ti si divna i san si svakog muškarca, ali sami smo tu ti i ja i malo mi je dosadilo". Zahvalna na svemu što je za nju učinio ponudi mu Pamela da glumi neku drugu osobu ako on to želi.
Huso sav sretan predloži da se pretvara da je Haso.
Pamela sva u čudu, ali pristane.
Sjeli tako Huso i Pamela glumeći Hasu, a Huso će sav sretan i ozarena lica: "Haso bolan, znaš da sam jeb'o Pamelu Anderson!"

Oni koji me poznaju od malih nogu reći će kako sam bila teško dijete.
Teško u smislu onakvo s kakvim roditelji teško izlaze na kraj, koje postavlja pitanja na koja ni oni ne znaju odgovor, koje filozofira i teoretizira s 3 godine, koje živi u nekom svom svijetu i ne razumije se sa ovim u kojem žive svi ostali.
Kad malo bolje razmislim nije lako bilo biti moj roditelj.
S tim u svezi imam bezbroj bisera, no kao i svako drugo dijete imam i onih običnih, normalnih dječjih...
Kao dijete bila sam vrlo spretna (ponekad se pitam kamo je nestala sva ta spretnost), do te mjere da sam živjela u nekom većem gradu u kojem je bilo mogućnosti vjerojatno bih postala poznata gimnastičarka. Danas kad gledam kako izgledaju tete gimnastičarke sve mi drago da sam trula lijenčina zahvaljujući provinciji (dobar izgovor zlata vrijedi).
Uglavnom, jedna od vještina je bila i ta da sam se mogla popeti na bilo koje drvo. Baš svako. I to mi je bio veliki gušt.
Još jedna stvar mi je bila veliki gušt, a puno opasnija po život, odnosno puno ekstremniji sport od penjanja po drveću, uzimati stvari starije sestre bez pitanja.
To je bio čisti adrenalin, jer ako me seka otkrije...brrrrr!
Imala je moja seka jednu jaaaaaaaako dragu haljinu.
Bila je to zapravo trudnička haljina, jako široka koju je naša teta nosila dok je bila trudna, a kako se mojoj seki jako svidjela teta joj ju je poklonila nakon što je rodila.
Haljina je bila šivana od različitih uzoraka materijala (takozvani pačvorak), na volane i ukrašena satenskim trakicama.
Toga dana seka je nekamo zgibala s ekipom, a mama i tata mene pokupili da idem s njima u selo (ono već spomenuto) ja sam se naravno u kući igrala u sekinoj haljini, a kako smo krenuli na brzaka i ostala sam u njoj.
I tako, dok su mama i tata obavljali dosadne poljodjeljske poslove (čitaj: tata sazivao susjede i ispijao kavice, rakijice i ostalo te stvarao atmosferu u punoj radnoj opremi, a mama prčkala po bašti) ja sam se dokono šetkala po selu (smjela sam ići daleko jer je sve bilo od naše familije) i dolutala do šljivika tatinog bratića.
Ne znam koji me je vrag na to natjerao jer nikada ali baš nikada se nisam penjala po šljivama, jer su ispuštale garež, i nisu bile bogznašto zahtjevni ciljevi jer su uglavnom bile niske i razgranate, ali toga dana nešto me natjeralo da se popnem na jednu od šljiva.
Hop hop i za tili čas sam bila gore.
Mađarice, bezveze ništa posebno, na njih bi se i dan danas popela bez problema (šljive mađarice molim lijepo!)...
Čudeći se sama sebi što sam se popela na to bezvezno drvo krenula sam dolje, ali nekim čudom noga mi se omakla i odjednom sam naglavačke letjela put zemlje.
I opet nekim čudom odjednom ostala visjeti u zraku.
U sekundi sam shvatila što se dogodilo i proklinjala crnu sudbu.
Jedna od grana probila je tkaninu sekine haljine, a ukrasna satenska trakica na rubu volana zadržala je tkaninu od daljnjeg deranja i mene skupa s haljinom, tako naglavačke.
Uhvatila me strašna panika.
Kvragu i to što sam mogla slomiti vrat.
Kvragu i to što je pitanje za koliko dana će me netko tu naći jer dolje nitko ne ide, a tatin bratić čiji je to šljivik dolazi samo ponekad vikendom.
Kvragu sve, ma ubit će me sekaaaaaaaaaaaaaaa...
Poderala sam joj haljinu!
Visim ja tako i mislim kako me ovoga puta ništa ne će spasiti kad ugledam mamu i tetu M. kako mi se približavaju.
Čude se one što ja radim na šljivi pa još naglavačke.
Čudim se ja što one uopće rade tu...
Tek kad su me skinule počela sam plakati i to neutješno.
Mami ništa nije bilo jasno.
„Malena pa smiri se evo skinuli smo te, nije se ništa dogodilo“.
Kroz suze i jecaje uspjela sam joj nekako objasniti da će me seka ubiti jer sam joj pod A) zavirila u ormar bez pitanja, pod B) uzela haljinu bez pitanja i pod C) poderala istu.
Dakle ubit će me, ne jednom, nego tri puta.
Ne znate vi što je strah od seke tinejdžerice!
A ja sam bila tako sitna, a ona tako veeeelika (ironično ali sada sam ja veća od nje).
Mama se toliko sažalila da je cijelo popodne provela štopajući haljinu na što je moguće nevidljiviji način, no poderotina je bila tako lijepo razrađena da je ne bi uspjela sakriti ni čarobnim štapićem.
Uglavnom, haljinu smo zaštopali, vratili u ormar i svi se pravili ludi.
Kako djeca vrlo brzo zaboravljaju, pogotovo svoje nepodopštine ja sam se već bila uljuljala u lažni osjećaj sigurnosti kada se jednog dana iz naše sobe začulo: „Maaalaaaaaaaaaaaaa dolazi ovamo!“
Knedla mi je zapela u grlu.
Odmah sam znala što se dogodilo.
Otkrivena sam!
Proletio mi je flash back spektakularnog pada i poderane haljine.
Nije bilo druge, skrušeno sam, pognute glavice stala pred seku i čekala svoju (zasluženu) kaznu.
Nikada me u životu nisu istukli roditelji, ali zato seka...
Uh kad se samo sjetim.
Al ne krivim je, bila sam pravi mali reponja** kako mi je mama često znala reći.
Jesam li nešto naučila iz toga?
Što da vam kažem, ova priča ima i vol. 2...
Kvragu i kazne...
Adrenalin je zakon!


* nestašluk, nepodopština (španj.)
** vrag

Jeste li ikada sjedili u fotelji za ljuljanje za vrijeme potresa?

I nemojte!

Iskoristit ću i ja svoj blog da vam nešto izreklamiram.
Koliko će koristi biti od te reklame ne znam, ali imam je potrebu staviti.
Vi koji duže čitate moj blog ili me poznajete znate da radim s braniteljima.
Hrvatski branitelji su populacija koja je često vrlo negativno prikazivana u našim medijima.
Vlada vrlo iskrivljena slika o tim ljudima, a osobito ako se još k tome radi o invalidima Domovinskog rata.
Ne znam kome je to išlo u korist ali većina ljudi branitelje doživljava kao luđake koji hodaju okolo s bombama u džepu, koji svaki mjesec na račun dobiva basnoslovnu mirovinu, dobio je od države stan i još terorizira sve okolo.
Ne kažem da takvih nema, ali oni su manjina.
Većina branitelja su skromni i vrlo razočarani ljudi, jednom sam već pisala o tome.
Država ih je izdala na sve moguće načine.
Ako su u problemima izubljeni su i jedino još vjeruju jedni drugima.
S razlogom.
I ne nemaju basnoslovne mirovine, i ne nisu dobili stanove, a i da imaju biste li mijenjali svoje zdravlje za novce!?!
Uglavnom, ne ću previše o toj temi jer bi mi trebalo 100 postova da napišem sve što znam.
Zato ću samo najaviti ono što sam željela.
U Hrvatskoj je, prema službenim statistikama, do danas samoubojstvo počinilo, 1503 branitelja.
Možda to ne zvuči tako puno, ali na malu Hrvatsku i na broj branitelja (pravi, a ne službeni) to je prevelik postotak.
Nitko ne brine o tome kako im pomoći. Tu su svi zakazali.
Sve zemlje svijeta brinu o svojim veteranima, i odnose se prema njima s posebnim poštovanjem.
Mi smo svoje vrlo brzo zaboravili.





Film je došao kao ideja autora, a ljudi s kojima radim omogućili su njegovu realizaciju.
Naravno da na HRT-u nije bilo sluha za njega i nisu odobrili njegovo snimanje sve dok nismo apelirali direktno na glavne face, onda je film dobio zeleno svjetlo.
Zašto i kome nije bilo u cilju da se film snimi ne želim spekulirati.
Znam samo da sam i ja dala svoj skromni doprinos jetkim i srcedrapateljnim dopisom koji je otišao na najvažnije adrese na televiziji. Muza je bila vrlo nadahnjujuća.

U srijedu ću vas sve ispitati da vidim jeste li gledali!!!

Kada su njihova djeca u pitanju roditelji su često toliko emocionalno upleteni da i oni najstaloženiji podlegnu pa u situacijama u kojima bi inače sasvim zdravorazumski reagirali, potpuno gube kompas.
Kljun i Koki su to lijepo saželi, pa su spomenuli neku vrstu paranoje.
I ma koliko nam, draga moja Divlja, išla na živce ona rečenica: „Ne znaš ti to, ti nisi još rodila!“ (iako si ti na dobrom putu da saznaš), istina je da samo onaj tko je roditelj može to razumjeti.

Počesto se sjetim brojnih bisera mojih roditelja koje su u svojoj roditeljskoj karijeri proizveli odgajajući mene i sestru, ali ovo mi je jedan od živopisnijih.
Iako smo živjeli u gradu, puno vremena provodili smo u tatinom rodnom selu gdje smo imali i nešto što smo zvali vikendicom.
Ta vikendica zapravo je bila solidna obiteljska kuća koju su moji roditelji pomalo i s puno ljubavi uređivali da imaju kad jednog dana odu u mirovinu.
Shodno namjeni okoliš kuće je bio ljepši i uređeniji od same kuće.
Tata je počupao stare šljive iz šljivika koji ju je okruživao (nitko nije zbog toga bio sretniji od mene, ali trauma iz djetinjstva zbog branja šljiva za rakiju je posebna tema) i posadio puno različitog voća, cvijeća, engleske travice i svega ostalog što ide u pristojan vrt.
Između ostalog bio je tu i jedan grm maline koji sam ja posebno voljela jer je davao puno plodova.
Taj dan (imala sam 4-5 godina, više se ne sjećam točno) smo kao i obično poslije njihovog posla bili u selu i ja sam cijeli dan marljivo jela ukusne crvene plodove. Kako se kod nas ništa nije špricalo, nisam nikada prala voće, pa tako ni maline. Trčkarala sam okolo i svako malo dotrčala do maline, pobrala plodove i trčala dalje.
Vratili smo se u stan ništa ne sluteći a onda je bez najave odjednom počelo.
Savladala me neka neobjašnjiva mučnina i počela sam povraćati. Tata je pogledao što se zbiva i odmah digao paniku kako to samo on zna: „ D. dolazi ovamo, dijete povraća krv!“
Ja sam nekako slutila da to nije krv ali sam bila toliko zabavljena riganjem da nisam uspjela ništa reći.
Nije prošlo ni 5 sekundi a već su me vozili prema bolnici.
Tata je poznavao sve doktore u gradu, sva sreća pa su nas mogli primiti u svako doba.
Ja sam cijelo vrijeme pokušavala mirno i staloženo objasniti mojim nerazumnim roditeljima da je ono vjerojatno bilo crveno od malina, ali bila sam toliko slaba od povraćanja a oni toliko zabavljeni raspredanjem što bi moglo biti da uopće nisu ni pokušavali čuti što im imam za reći.
Napokon smo došli doktoru i dok su mama i tata nervozno cupkali i paničarili ja sam kao jedno potpuno razumno dijete objasnila doktoru da sam pojela puno malina na kojima je vjerojatno bilo mrava pa mi je vjerojatno pozlilo od njihove kiseline.
Doktor se samo nasmijao, ipak me pregledao i na kraju potvrdio moju dijagnozu.
Mama i tata su u čudu gledali i pitali me zašto im nisam odmah rekla, a ja sam im odgovorila: „Pa niste me pitali.“

UA CIKLONE!
UAAAAAAAA!
UA SNIŽENI ATMOSFERSKI TLAKOVI!
UAAAAAAAA!

UH!

Nevolja kod toga kad ti netko nedostaje,
ma koji uzrok rastanka bio,
je u tome što se sjećaš samo lijepih stvari,
one ružne nekim čudom zaboraviš,
i tako čezneš još više...

Donedavno sam živjela s roditeljima.
Ispod prozora njihovog stana, nalazi se dječje igralište i parkić.
Parkić se sastoji od drveća koje je već prilično staro i pri svakom malo jačem nevremenu otpadne koja grana.
Netko bi rekao da to drveće više nije ni za što, da ga treba srušiti, ali onome tko malo promatra oko sebe, to drveće je pravi jedan mali grad, vrlo živahan.
Ima tu ptičica svakakvih vrsta, cvrkuću neumorno, u svako doba dana i noći (kao svake prave gradske ptice nemaju pojma kad je dan a kad noć zahvaljujući gradskoj rasvjeti), ima i predatora, koji vrebaju ptičice.
Uglavnom je uvijek živo.
U proljeće je najživahnije, onda se već u 3 ujutro stvara graja i život pjeva na sav glas.
Ipak, od svih tih živopisnih stanovnika, mene je najviše privukao jedan samotnjak.
Ne pjeva, ne cvrkuće, zapravo stvara buku, ali mu ne možete zamjeriti, tako je dražestan.
Jednoga dana u taj mali grad zalutao je, tko zna otkud, jedan novi stanovnik.
Pitala sam se kakva je to buka, svako malo čulo se trrrrrrrr, trrrrrrrrr, trrrrrrrr, trrrrrrrr i tako neumorno cijeli dan.
Ne može to biti nikakva bušilica ni bilo što slično...
A onda sam, provirujući kroz prozor, vidjela na jednom starom, trulom drvetu, od kojega je još samo ostao stup, ugledala predivnu pojavu.
Drvo je daleko, on je mali, ali sam ga sasvim jasno vidjela.
Bio je to šareni djetlić, svih mogućih prekrasnih boja koji je stajao okomito na deblu i neumorno bušio.
Bila sam fascinirana brzinom pokreta njegove glave i količinom buke koje je to malo stvorenje stvaralo.
Tako je dugo vremena moj djetlić mene uveseljavao (nekima drugima vjerojatno kidao živce) sve dok jednoga dana nisu došli ljudi iz Zrinjevca i srušili njegovo drvo.
Probudile su me motorne pile i dok sam ja skužila što se zbiva, djetlićeva kuća već je bila srušena i ispiljena.
Znam da je to drvo već odavno bilo mrtvo, ali ono je bilo puno života.
Bilo mi je toliko žao da mi je došlo da plačem.
Da sam na vrijeme vidjela vjerojatno bih im vikala da prestanu.
Baš me briga što bi mislili da sam luda.
I tako nakon dugo vremena, kada su svi već pomalo zaboravili na našeg čudesnog susjeda, jedno jutro probudio me tata: "T.L.o. dođi ovamo, vidi tko se vratio!"
Ne mogu vam opisati svoju sreću kad sam čula onaj poznati zvuk i vidjela da mi je sad još bliže.
Izgleda da se Peri svidio moj kvart toliko da se odlučio vratiti.
Ovaj put izabrao je drvo točno nasuprot moga prozora, tako da sam još jasnije mogla vidjeti njegove prekrasne boje i šare.
I naravno da je neumorno bušio.
Još uvijek je tamo, ne predaje se.
Bila sam prije neki dan doma i tata mi je podnio izvješće.
Moj ljubimac uspio je prepiliti dvije ogromne grane, u kratkom roku, bubnule su dolje svom težinom, a on neumorno i dalje buši.
Ne da se moj Pero.
Mogu mu pomrsiti račune, ali on se ne će predati.
Zašto mi je tako drag, ne znam.
Možda i zato što u njemu vidim sebe, jer ma kako se nekad osjećala slabom, ja sam ipak po prirodi borac i uporna mala tvrdoglava glava.
Ili bih možda željela biti takva kao on, da poslije svega imam snage po tko zna koji put krenuti ispočetka.

Rijetko sanjam.
Nikada u mojim snovima, ljudi nemaju lica.
Sanjam nekoga i znam da je to ta osoba, ali ona u mom snu nema svoje lice.
Sinoć sam sanjala djeda.
Vidjela sam ga tako jasno i tako me je snažno zagrlio da još uvijek osjećam taj zagrljaj.
Voljela bih da to nije bio samo san.

Moj djed umro je prije točno 16 godina.
Imala sam tada samo 13 i nisam baš sasvim bila svjesna koliko mi on znači i što znači smrt - da nikada više ne ćeš vidjeti tu osobu, moći je dotaknuti, popričati s njom.
Sada imam potrebu napisati nešto o njemu.

Rođen je 1907. godine.
Preživio je dva rata.
Iz onog drugog jedva izašao živ.
Kao domobran ranjen je kroz pluća i pukim čudom preživio.
Kad je rat završio i konačno došao mir, nije mogao smisliti uniforme. Nikakve.
Na njegovo dvorište nije smio ući niti poštar (još i s tim razlogom što je i naš Šargo izgleda bio zaražen djedovom alergijom na uniforme).
Puno ljudi u mojoj obitelji radilo je na željeznici (grad u kojem sam provela djetinjstvo bio je najveće željezničko čvorište u bivšoj Jugi), ni u ludilu nisu smjeli doći djedu u uniformi, a o policiji i vojsci da ne govorim.

Moj djed bio je najpoštenije i najodgovornije stvorenje koje sam ikada imala priliku upoznati.
Ako je od nekoga posudio jabuku, ne da mu je vratio jabuku, nego jabuku potpuno iste mase, izgleda i kvalitete.
Ako ga je netko jednom prevario tom više ne bi dao ni da je za lijek.
Osnovno pravilo je bilo cijeni tuđe jednako kao i svoje.
Kada ostali dio familije priča o njemu, nitko ga baš nema u lijepom sjećanju.
Bio je iznimno strog, štedljiv i principijelan čovjek i nije nikada pokazivao osjećaje.
Dok se nisam rodila ja.
Mene je djed obožavao.
Kad sam bila mala ljutila sam se kad bi govorio kako sam ista on.
Zato što većina ljudi djeda nije voljela, s njim nije bilo zezancije.
Svi su voljeli baku koja je bila iznimno jaka i dominantna osoba, ali i živo zajebatalo.
Što sam starija, sve sam više svjesna da sam stvarno ista on, ali sad se time ponosim.
Brinuo se za mene i stalno špotao moje roditelje da mi pod hitno promijene hranu jer da ću umrijeti (bila sam, je li, tako napredno dijete).
Imao je svoju teoriju da nikada ljudima ne smiješ pokazati da ih voliš jer će te onda iskoristiti.
Jedina sam ja shvatila da je djed zapravo bio iznimno mek i osjećajan i baš zato je to skrivao.
Jedina ja sam imala privilegiju da mi se osjećaji otvoreno pokazuju.
Bila sam jedino dijete koje je uzimao u naručje i koje je mazio.
Ali nije to bilo nezasluženo.
Moj djed je cijenio rad i zalaganje.
Bila sam odlična učenica, uvijek sve petice, pa bi mi djed svaku knjižicu izdašno nagradio, iako je slovio za škrtca.
Na njegovom velikom imanju uvijek se imalo što raditi i mi bismo dolazili iz grada pomagati, otkad znam za sebe kupila sam sijeno (svojim malim grabljama koje je djed napravio za mene), plijevila luk, sadila krumpir, sudjelovala u skupljanju pšenice, kukuruza, donosila vodu s obližnjeg izvora koju je djed najviše volio piti, radila sve što su radili i drugi. Kada bih na kraju dana tražila djeda da mi plati što sam cijeli dan radila, on je ponosno plaćao.
Mama i tata bi padali u nesvijest od srama što tražim, a on bi, zadovoljno frčući brke, rekao: "Neka, treba se znati izboriti za sebe i tražiti ono što te pripada! Ima pravo, vrijedno je radila cijeli dan."
Bio je ponosan na mene.
Moj djed je bio pravi djed. S brkovima.
Onakvim starinskim, ufitiljenim.
Frkao ih je stalno - prema gore kad je dobre volje, prema dolje kad je ljut.
Sada, kada ga se pokušam sjetiti, pred moje oči dođe djedov nasmiješeni brk, oči mu se ni ne vide jer se nasmijao.
Svi drugi ljudi djeda pamte ozbiljnog i strogog.

Sinoć mi je došao.
Još sam uvijek potresena.
Nisam mu bila na grobu punih 15 godina.
Nemam snage otići tamo odakle sam zauvijek otišla.
I onda mi je on sam došao, baš kad mi je silno trebao zagrljaj neke drage osobe.
Čvrsto me je zagrlio, rekao da sam mu jako falila i da je ponosan na mene.
Činilo se da je zadovoljan onim što vidi.
Kao da je znao da se često pitam, što bi sada moj djed rekao kad bi mogao vidjeti kakva sam osoba postala!?
Sad se pitam je li to stvarno bio samo san!?
Tako bih željela da nije!

Na blogu što zasluženo što nezasluženo stekoh reputaciju dežurnog fotografa.
Da se dobra fotka može napraviti i lošim aparatom ako za to imaš oko dokazujem ovako...
Evo nekoliko slikica napravljenih mojim mobitelom s iznimno lošom kamerom.



Izlivena Sava u sumraku



Tko kaže da samo na moru može biti lijep zalazak sunca!?
Jesta li ikada vidjeli nešto slično. Jarun u sutonu



Za Zadar kažu da ima najljepši zalazak sunca na svijetu, ja sam pokušala uloviti jedan



Malo zagrebačkog zimskog ugođaja



I na kraju moj Švrćo, sjećate se njega!?!


Ima toga još ali ne moram vam dati sve odjednom.
Treba znati ispravno dozirati!

Staru sam završila pomalo jadikovanjem.
Novu počinjem jednim priznanjem...
Nisam ono za što se izdajem, ali vama, mojim dragim blogerima moram reći istinu.
Naravno, molim vas za totalnu diskreciju da mi ne bi otišao kvragu moj anderkaver.
Zapravo sam tajna agentica, a cijeli moj "stvarni" život samo je fasada za zavaravanje protivnika.
I dok se većina vas provodila za Novu godinu, ja sam okolo lovila bed gajove.
Nije da se žalim.
Iako je to težak posao, ima i neke svoje prednosti.
Kao na primjer imam službeni automobil...



Moja nova pila


Imam nekoliko identiteta, što može biti i zabavno ali ponekad i dosadi.
Bilo kako bilo, znam da se borim protiv loše ekipe pa mi je to satisfakcija.
Inače, svima onima koji se pale na Džejmsa Bonda i misle da je on kuul, on je stari djedica...
Ljudi kao ja su budućnost...



Ja na jednom od tajnih zadataka


Eto, vi ste rijetko privilegirani ljudi koji znaju istinu o meni...
Kad malo bolje razmislim...sad vas sve moram ubiti!