Oni koji me poznaju od malih nogu reći će kako sam bila teško dijete.
Teško u smislu onakvo s kakvim roditelji teško izlaze na kraj, koje postavlja pitanja na koja ni oni ne znaju odgovor, koje filozofira i teoretizira s 3 godine, koje živi u nekom svom svijetu i ne razumije se sa ovim u kojem žive svi ostali.
Kad malo bolje razmislim nije lako bilo biti moj roditelj.
S tim u svezi imam bezbroj bisera, no kao i svako drugo dijete imam i onih običnih, normalnih dječjih...
Kao dijete bila sam vrlo spretna (ponekad se pitam kamo je nestala sva ta spretnost), do te mjere da sam živjela u nekom većem gradu u kojem je bilo mogućnosti vjerojatno bih postala poznata gimnastičarka. Danas kad gledam kako izgledaju tete gimnastičarke sve mi drago da sam trula lijenčina zahvaljujući provinciji (dobar izgovor zlata vrijedi).
Uglavnom, jedna od vještina je bila i ta da sam se mogla popeti na bilo koje drvo. Baš svako. I to mi je bio veliki gušt.
Još jedna stvar mi je bila veliki gušt, a puno opasnija po život, odnosno puno ekstremniji sport od penjanja po drveću, uzimati stvari starije sestre bez pitanja.
To je bio čisti adrenalin, jer ako me seka otkrije...brrrrr!
Imala je moja seka jednu jaaaaaaaako dragu haljinu.
Bila je to zapravo trudnička haljina, jako široka koju je naša teta nosila dok je bila trudna, a kako se mojoj seki jako svidjela teta joj ju je poklonila nakon što je rodila.
Haljina je bila šivana od različitih uzoraka materijala (takozvani pačvorak), na volane i ukrašena satenskim trakicama.
Toga dana seka je nekamo zgibala s ekipom, a mama i tata mene pokupili da idem s njima u selo (ono već spomenuto) ja sam se naravno u kući igrala u sekinoj haljini, a kako smo krenuli na brzaka i ostala sam u njoj.
I tako, dok su mama i tata obavljali dosadne poljodjeljske poslove (čitaj: tata sazivao susjede i ispijao kavice, rakijice i ostalo te stvarao atmosferu u punoj radnoj opremi, a mama prčkala po bašti) ja sam se dokono šetkala po selu (smjela sam ići daleko jer je sve bilo od naše familije) i dolutala do šljivika tatinog bratića.
Ne znam koji me je vrag na to natjerao jer nikada ali baš nikada se nisam penjala po šljivama, jer su ispuštale garež, i nisu bile bogznašto zahtjevni ciljevi jer su uglavnom bile niske i razgranate, ali toga dana nešto me natjeralo da se popnem na jednu od šljiva.
Hop hop i za tili čas sam bila gore.
Mađarice, bezveze ništa posebno, na njih bi se i dan danas popela bez problema (šljive mađarice molim lijepo!)...
Čudeći se sama sebi što sam se popela na to bezvezno drvo krenula sam dolje, ali nekim čudom noga mi se omakla i odjednom sam naglavačke letjela put zemlje.
I opet nekim čudom odjednom ostala visjeti u zraku.
U sekundi sam shvatila što se dogodilo i proklinjala crnu sudbu.
Jedna od grana probila je tkaninu sekine haljine, a ukrasna satenska trakica na rubu volana zadržala je tkaninu od daljnjeg deranja i mene skupa s haljinom, tako naglavačke.
Uhvatila me strašna panika.
Kvragu i to što sam mogla slomiti vrat.
Kvragu i to što je pitanje za koliko dana će me netko tu naći jer dolje nitko ne ide, a tatin bratić čiji je to šljivik dolazi samo ponekad vikendom.
Kvragu sve, ma ubit će me sekaaaaaaaaaaaaaaa...
Poderala sam joj haljinu!
Visim ja tako i mislim kako me ovoga puta ništa ne će spasiti kad ugledam mamu i tetu M. kako mi se približavaju.
Čude se one što ja radim na šljivi pa još naglavačke.
Čudim se ja što one uopće rade tu...
Tek kad su me skinule počela sam plakati i to neutješno.
Mami ništa nije bilo jasno.
„Malena pa smiri se evo skinuli smo te, nije se ništa dogodilo“.
Kroz suze i jecaje uspjela sam joj nekako objasniti da će me seka ubiti jer sam joj pod A) zavirila u ormar bez pitanja, pod B) uzela haljinu bez pitanja i pod C) poderala istu.
Dakle ubit će me, ne jednom, nego tri puta.
Ne znate vi što je strah od seke tinejdžerice!
A ja sam bila tako sitna, a ona tako veeeelika (ironično ali sada sam ja veća od nje).
Mama se toliko sažalila da je cijelo popodne provela štopajući haljinu na što je moguće nevidljiviji način, no poderotina je bila tako lijepo razrađena da je ne bi uspjela sakriti ni čarobnim štapićem.
Uglavnom, haljinu smo zaštopali, vratili u ormar i svi se pravili ludi.
Kako djeca vrlo brzo zaboravljaju, pogotovo svoje nepodopštine ja sam se već bila uljuljala u lažni osjećaj sigurnosti kada se jednog dana iz naše sobe začulo: „Maaalaaaaaaaaaaaaa dolazi ovamo!“
Knedla mi je zapela u grlu.
Odmah sam znala što se dogodilo.
Otkrivena sam!
Proletio mi je flash back spektakularnog pada i poderane haljine.
Nije bilo druge, skrušeno sam, pognute glavice stala pred seku i čekala svoju (zasluženu) kaznu.
Nikada me u životu nisu istukli roditelji, ali zato seka...
Uh kad se samo sjetim.
Al ne krivim je, bila sam pravi mali reponja** kako mi je mama često znala reći.
Jesam li nešto naučila iz toga?
Što da vam kažem, ova priča ima i vol. 2...
Kvragu i kazne...
Adrenalin je zakon!
* nestašluk, nepodopština (španj.)
** vrag