Marketing
Moj alterego Djetlić Pero
Donedavno sam živjela s roditeljima.
Ispod prozora njihovog stana, nalazi se dječje igralište i parkić.
Parkić se sastoji od drveća koje je već prilično staro i pri svakom malo jačem nevremenu otpadne koja grana.
Netko bi rekao da to drveće više nije ni za što, da ga treba srušiti, ali onome tko malo promatra oko sebe, to drveće je pravi jedan mali grad, vrlo živahan.
Ima tu ptičica svakakvih vrsta, cvrkuću neumorno, u svako doba dana i noći (kao svake prave gradske ptice nemaju pojma kad je dan a kad noć zahvaljujući gradskoj rasvjeti), ima i predatora, koji vrebaju ptičice.
Uglavnom je uvijek živo.
U proljeće je najživahnije, onda se već u 3 ujutro stvara graja i život pjeva na sav glas.
Ipak, od svih tih živopisnih stanovnika, mene je najviše privukao jedan samotnjak.
Ne pjeva, ne cvrkuće, zapravo stvara buku, ali mu ne možete zamjeriti, tako je dražestan.
Jednoga dana u taj mali grad zalutao je, tko zna otkud, jedan novi stanovnik.
Pitala sam se kakva je to buka, svako malo čulo se trrrrrrrr, trrrrrrrrr, trrrrrrrr, trrrrrrrr i tako neumorno cijeli dan.
Ne može to biti nikakva bušilica ni bilo što slično...
A onda sam, provirujući kroz prozor, vidjela na jednom starom, trulom drvetu, od kojega je još samo ostao stup, ugledala predivnu pojavu.
Drvo je daleko, on je mali, ali sam ga sasvim jasno vidjela.
Bio je to šareni djetlić, svih mogućih prekrasnih boja koji je stajao okomito na deblu i neumorno bušio.
Bila sam fascinirana brzinom pokreta njegove glave i količinom buke koje je to malo stvorenje stvaralo.
Tako je dugo vremena moj djetlić mene uveseljavao (nekima drugima vjerojatno kidao živce) sve dok jednoga dana nisu došli ljudi iz Zrinjevca i srušili njegovo drvo.
Probudile su me motorne pile i dok sam ja skužila što se zbiva, djetlićeva kuća već je bila srušena i ispiljena.
Znam da je to drvo već odavno bilo mrtvo, ali ono je bilo puno života.
Bilo mi je toliko žao da mi je došlo da plačem.
Da sam na vrijeme vidjela vjerojatno bih im vikala da prestanu.
Baš me briga što bi mislili da sam luda.
I tako nakon dugo vremena, kada su svi već pomalo zaboravili na našeg čudesnog susjeda, jedno jutro probudio me tata: "T.L.o. dođi ovamo, vidi tko se vratio!"
Ne mogu vam opisati svoju sreću kad sam čula onaj poznati zvuk i vidjela da mi je sad još bliže.
Izgleda da se Peri svidio moj kvart toliko da se odlučio vratiti.
Ovaj put izabrao je drvo točno nasuprot moga prozora, tako da sam još jasnije mogla vidjeti njegove prekrasne boje i šare.
I naravno da je neumorno bušio.
Još uvijek je tamo, ne predaje se.
Bila sam prije neki dan doma i tata mi je podnio izvješće.
Moj ljubimac uspio je prepiliti dvije ogromne grane, u kratkom roku, bubnule su dolje svom težinom, a on neumorno i dalje buši.
Ne da se moj Pero.
Mogu mu pomrsiti račune, ali on se ne će predati.
Zašto mi je tako drag, ne znam.
Možda i zato što u njemu vidim sebe, jer ma kako se nekad osjećala slabom, ja sam ipak po prirodi borac i uporna mala tvrdoglava glava.
Ili bih možda željela biti takva kao on, da poslije svega imam snage po tko zna koji put krenuti ispočetka.
Post je objavljen 11.01.2006. u 11:26 sati.