Kad je 1:2 = 0,5 a može biti i 4

Nisam prolupala i ne govorim o matematici...
Matematika je jedna vrlo egzaktna znanost, ali kad govorimo o životu to baš i nije tako.
Odnosno, osnovno je pravilo da pravila ne postoje...
Jučer sam se bavila mišlju kako je zanimljiva ova pojava iz naslova.
O čemu se radi?
Vjerojatno ste i sami često u životu imali teških trenutaka kada ste osjetili da ne možete sami i da trebate podršku.
Ako ste je zbilja tražili i dobili stvar je funkcionirala po principu 1:2 = 0,5.
Nema tu ništa čudno, vaša nesreća podijeljena s nekim postala je upola lakša.
Sve bi bilo vrlo jednostavno da je tu kraj priče, ali nije...
Sigurno ste milijun puta isto tako doživjeli da ste zbog nečega jako sretni.
Prvo što vam je sigurno palo na pamet tom prilikom bilo je podijeliti to s nekom bliskom i dragom osobom.
Ako ste to i napravili vaša sreća nekako se poduplala.
Odjednom se dogodilo ovo 1:2 = 4.
Ako pak niste bili u prilici podijeliti to s nekim jedan je ostao samo jedan kako i priliči kad ga podijeliš sa jedan ili je pak i splasnuo pa je 1:1 = 0.
Čini se da je u ljudskoj prirodi da sve što nam se događa imamo potrebu podijeliti s drugima inače nema smisla.
Što me je nagnalo na ove misli i igru brojkama?
Sjetila sam se kada smo u 7. razredu išli na dvodnevni izlet na Plitvice.
Bili smo smješteni u nekakvim kućicama po troje ili četvero.
Ja sam naravno bila sa svoje dvije tada najbolje prijateljice, naša kućica zvala se Vera.
Onoga trenutka kad smo ušle i vidjele kako je to super uhvatile smo se za ruke i počele vrištati i skakati od sreće.
Zašto sam se sjetila baš toga?
Zato što sam dugo godina nakon toga putujući na vrlo daleki put, bila uskraćena za dijeljenje svog oduševljenja, pa mi se danas ponekad dogodi da se pitam jesam li zbilja bila tamo!?
Putovala sam u Peru i kako bih stigla na direktnu liniju morala sam prenoćiti u Amsterdamu.
Kad sam ušla u hotelsku sobu (koju sam istina prilično platila) i vidjela kako je uređena i što sve ima unutra, poželjela sam da je netko sad sa mnom tu, da se uhvatimo za ruke i vrištimo i skačemo od sreće.
Kako nikog nije bilo jer sam putovala sama moje oduševljenje brzo je splasnulo.
Putujući po Peruu konstantno mi se događalo isto, svako novo iskustvo poželjela sam s nekim podijeliti, nisam to mogla s mojim domaćinima jer je njima to sve staro, poznato i ništa posebno.
Ostala sam uskraćena za dijeljenje pa danas za sve to više nisam sigurna je li se zbilja dogodilo.
Sjetila sam se i vica na tu temu...





Doživio Huso brodolom i završio na pustom otoku, preživjeli samo on i Pamela Anderson.
I tako seksali se oni sve u 16, zabavljali se i bilo je sve ok, ali primijeti Pamela nakon nekog vremena da je Huso tužan, pa se trudila biti još bolja, zanimljivija, ispunjavala mu sve želje, ali ništa nije pomagalo.
Huso stalno nesretan.
Pita ga na kraju Pamela može li još nešto učiniti za njega.
Odgovori joj Huso: "Pamela nemoj se ljutiti, ti si divna i san si svakog muškarca, ali sami smo tu ti i ja i malo mi je dosadilo". Zahvalna na svemu što je za nju učinio ponudi mu Pamela da glumi neku drugu osobu ako on to želi.
Huso sav sretan predloži da se pretvara da je Haso.
Pamela sva u čudu, ali pristane.
Sjeli tako Huso i Pamela glumeći Hasu, a Huso će sav sretan i ozarena lica: "Haso bolan, znaš da sam jeb'o Pamelu Anderson!"