Fiat Seicento
Žalila se Žvakica da u zadnje vrijeme pišem kilometarske postove pa nema vremena pročitati.
Pa istina. Kad sam malo bolje pogledala jesu kilometarski.
Evo popravit ću jednim kratkim.
Zapravo u zadnje vrijeme baš i nemam vremena za blog.
Iako mi je to stvarno žao, jednostavno više ne stižem.
Niti pisati, niti čitati meni drage blogove.
S obzirom da još uvijek nisam dobila telefonsku liniju situaciju otežava činjenica da od doma ne mogu švrljati po blogu.
No, i to će se valjda promijeniti jednoga dana.
Padalo mi je čak i napamet da kao što zaposlene žene i majke vikendom nakuhavaju hranu za cijeli sljedeći tjedan, da tako i ja napisavam (kakva riječ!) postove pa ih samo bacam svaki dan na blog, ali ta ideja mi se nije svidjela.
Blog je za mene nešto interaktivno i aktualno i post se mora pogoditi s mojim trenutnim razmišljanjima i raspoloženjem.
Dakle, napisavanje za cijeli tjedan unaprijed ne dolazi u obzir, a s blogom ostaje ovako dok ne dođu neka bolja vremena (ili telefonska linija).
O nečem drugom sam htjela ukratko.
Za novu godinu nisam donijela nikakve odluke, ali sam imala neke želje...
Ne, nisu mi se još ostvarile, ali sam počela poduzimati prve korake i to me jako veseli.
U četvrtak idem kod ortodontice da vidim može li se još nešto spasiti.
Za posao bi se možda mogle otvoriti neke nove mogućnosti, zahvaljujući pomoći nekih dragih ljudi.
Mislim da me je pronašao moj auto (ne ja njega nego doslovno on mene, stalno mi se mota oko nogu).
A sve mi se nekako čini da sam na dobrom putu pronaći onu T.L.o. što sam je nepažnjom negdje po putu izgubila.
Ovo zadnje bit će najteže, ali tvrd sam ja orah, ma koliko nekad željela biti mekana.
p.s. auto koji mi se sviđa je Fiat Seicento. Ako netko zna nešto o tom autu, neka mi kaže vrijedi li to išta. Auto bi trebao poslužiti da se ja na njemu naučim voziti, dok ne budem imala love kupiti nov...I nemojte reći da je mali, meni je sasvim dovoljan (tehničar je :))!