Kada su njihova djeca u pitanju roditelji su često toliko emocionalno upleteni da i oni najstaloženiji podlegnu pa u situacijama u kojima bi inače sasvim zdravorazumski reagirali, potpuno gube kompas.
Kljun i Koki su to lijepo saželi, pa su spomenuli neku vrstu paranoje.
I ma koliko nam, draga moja Divlja, išla na živce ona rečenica: „Ne znaš ti to, ti nisi još rodila!“ (iako si ti na dobrom putu da saznaš), istina je da samo onaj tko je roditelj može to razumjeti.
Počesto se sjetim brojnih bisera mojih roditelja koje su u svojoj roditeljskoj karijeri proizveli odgajajući mene i sestru, ali ovo mi je jedan od živopisnijih.
Iako smo živjeli u gradu, puno vremena provodili smo u tatinom rodnom selu gdje smo imali i nešto što smo zvali vikendicom.
Ta vikendica zapravo je bila solidna obiteljska kuća koju su moji roditelji pomalo i s puno ljubavi uređivali da imaju kad jednog dana odu u mirovinu.
Shodno namjeni okoliš kuće je bio ljepši i uređeniji od same kuće.
Tata je počupao stare šljive iz šljivika koji ju je okruživao (nitko nije zbog toga bio sretniji od mene, ali trauma iz djetinjstva zbog branja šljiva za rakiju je posebna tema) i posadio puno različitog voća, cvijeća, engleske travice i svega ostalog što ide u pristojan vrt.
Između ostalog bio je tu i jedan grm maline koji sam ja posebno voljela jer je davao puno plodova.
Taj dan (imala sam 4-5 godina, više se ne sjećam točno) smo kao i obično poslije njihovog posla bili u selu i ja sam cijeli dan marljivo jela ukusne crvene plodove. Kako se kod nas ništa nije špricalo, nisam nikada prala voće, pa tako ni maline. Trčkarala sam okolo i svako malo dotrčala do maline, pobrala plodove i trčala dalje.
Vratili smo se u stan ništa ne sluteći a onda je bez najave odjednom počelo.
Savladala me neka neobjašnjiva mučnina i počela sam povraćati. Tata je pogledao što se zbiva i odmah digao paniku kako to samo on zna: „ D. dolazi ovamo, dijete povraća krv!“
Ja sam nekako slutila da to nije krv ali sam bila toliko zabavljena riganjem da nisam uspjela ništa reći.
Nije prošlo ni 5 sekundi a već su me vozili prema bolnici.
Tata je poznavao sve doktore u gradu, sva sreća pa su nas mogli primiti u svako doba.
Ja sam cijelo vrijeme pokušavala mirno i staloženo objasniti mojim nerazumnim roditeljima da je ono vjerojatno bilo crveno od malina, ali bila sam toliko slaba od povraćanja a oni toliko zabavljeni raspredanjem što bi moglo biti da uopće nisu ni pokušavali čuti što im imam za reći.
Napokon smo došli doktoru i dok su mama i tata nervozno cupkali i paničarili ja sam kao jedno potpuno razumno dijete objasnila doktoru da sam pojela puno malina na kojima je vjerojatno bilo mrava pa mi je vjerojatno pozlilo od njihove kiseline.
Doktor se samo nasmijao, ipak me pregledao i na kraju potvrdio moju dijagnozu.
Mama i tata su u čudu gledali i pitali me zašto im nisam odmah rekla, a ja sam im odgovorila: „Pa niste me pitali.“