Rijetko sanjam.
Nikada u mojim snovima, ljudi nemaju lica.
Sanjam nekoga i znam da je to ta osoba, ali ona u mom snu nema svoje lice.
Sinoć sam sanjala djeda.
Vidjela sam ga tako jasno i tako me je snažno zagrlio da još uvijek osjećam taj zagrljaj.
Voljela bih da to nije bio samo san.
Moj djed umro je prije točno 16 godina.
Imala sam tada samo 13 i nisam baš sasvim bila svjesna koliko mi on znači i što znači smrt - da nikada više ne ćeš vidjeti tu osobu, moći je dotaknuti, popričati s njom.
Sada imam potrebu napisati nešto o njemu.
Rođen je 1907. godine.
Preživio je dva rata.
Iz onog drugog jedva izašao živ.
Kao domobran ranjen je kroz pluća i pukim čudom preživio.
Kad je rat završio i konačno došao mir, nije mogao smisliti uniforme. Nikakve.
Na njegovo dvorište nije smio ući niti poštar (još i s tim razlogom što je i naš Šargo izgleda bio zaražen djedovom alergijom na uniforme).
Puno ljudi u mojoj obitelji radilo je na željeznici (grad u kojem sam provela djetinjstvo bio je najveće željezničko čvorište u bivšoj Jugi), ni u ludilu nisu smjeli doći djedu u uniformi, a o policiji i vojsci da ne govorim.
Moj djed bio je najpoštenije i najodgovornije stvorenje koje sam ikada imala priliku upoznati.
Ako je od nekoga posudio jabuku, ne da mu je vratio jabuku, nego jabuku potpuno iste mase, izgleda i kvalitete.
Ako ga je netko jednom prevario tom više ne bi dao ni da je za lijek.
Osnovno pravilo je bilo cijeni tuđe jednako kao i svoje.
Kada ostali dio familije priča o njemu, nitko ga baš nema u lijepom sjećanju.
Bio je iznimno strog, štedljiv i principijelan čovjek i nije nikada pokazivao osjećaje.
Dok se nisam rodila ja.
Mene je djed obožavao.
Kad sam bila mala ljutila sam se kad bi govorio kako sam ista on.
Zato što većina ljudi djeda nije voljela, s njim nije bilo zezancije.
Svi su voljeli baku koja je bila iznimno jaka i dominantna osoba, ali i živo zajebatalo.
Što sam starija, sve sam više svjesna da sam stvarno ista on, ali sad se time ponosim.
Brinuo se za mene i stalno špotao moje roditelje da mi pod hitno promijene hranu jer da ću umrijeti (bila sam, je li, tako napredno dijete).
Imao je svoju teoriju da nikada ljudima ne smiješ pokazati da ih voliš jer će te onda iskoristiti.
Jedina sam ja shvatila da je djed zapravo bio iznimno mek i osjećajan i baš zato je to skrivao.
Jedina ja sam imala privilegiju da mi se osjećaji otvoreno pokazuju.
Bila sam jedino dijete koje je uzimao u naručje i koje je mazio.
Ali nije to bilo nezasluženo.
Moj djed je cijenio rad i zalaganje.
Bila sam odlična učenica, uvijek sve petice, pa bi mi djed svaku knjižicu izdašno nagradio, iako je slovio za škrtca.
Na njegovom velikom imanju uvijek se imalo što raditi i mi bismo dolazili iz grada pomagati, otkad znam za sebe kupila sam sijeno (svojim malim grabljama koje je djed napravio za mene), plijevila luk, sadila krumpir, sudjelovala u skupljanju pšenice, kukuruza, donosila vodu s obližnjeg izvora koju je djed najviše volio piti, radila sve što su radili i drugi. Kada bih na kraju dana tražila djeda da mi plati što sam cijeli dan radila, on je ponosno plaćao.
Mama i tata bi padali u nesvijest od srama što tražim, a on bi, zadovoljno frčući brke, rekao: "Neka, treba se znati izboriti za sebe i tražiti ono što te pripada! Ima pravo, vrijedno je radila cijeli dan."
Bio je ponosan na mene.
Moj djed je bio pravi djed. S brkovima.
Onakvim starinskim, ufitiljenim.
Frkao ih je stalno - prema gore kad je dobre volje, prema dolje kad je ljut.
Sada, kada ga se pokušam sjetiti, pred moje oči dođe djedov nasmiješeni brk, oči mu se ni ne vide jer se nasmijao.
Svi drugi ljudi djeda pamte ozbiljnog i strogog.
Sinoć mi je došao.
Još sam uvijek potresena.
Nisam mu bila na grobu punih 15 godina.
Nemam snage otići tamo odakle sam zauvijek otišla.
I onda mi je on sam došao, baš kad mi je silno trebao zagrljaj neke drage osobe.
Čvrsto me je zagrlio, rekao da sam mu jako falila i da je ponosan na mene.
Činilo se da je zadovoljan onim što vidi.
Kao da je znao da se često pitam, što bi sada moj djed rekao kad bi mogao vidjeti kakva sam osoba postala!?
Sad se pitam je li to stvarno bio samo san!?
Tako bih željela da nije!