Skoknula sam na brzinu na gablec, maznula komad pizze isto tako na brzinu sva rastužena, uvjerena da će me jednoga dana doći glave sva ta smeće-hrana koju gutam, al nema ništa pametno za pojesti blizu, a da je na brzinu. I tako jedem ja tu pizzu, jede ona mene i gruntam si kako je sve to bezveze i kako šljakam kao crnac a nitko to ne cijeni i da j... ti familijarnu atmosferu na poslu, pa šef dobar pa ajd ti sad njemu nešto prigovori, kad smo si dobri, i ja bi to sve kao Japanci ili Švabe, strogo poslovno, zna se tko kome što i kako i tako... Vraćam se opet na brzinu u ured sva zamišljena, sudaram se s ljudima u prolazu i onda odjednom osmijeh na licu – sjetila sam se – GROŽĐE!!!!
Sinoć sam se sjetila, oprala si jedan fini grozd i ponijela si ga na posao, da se zasladim.
A kako ja volim grožđe MMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMM
Kad počnem jesti ne znam stati i sad ga tamanim, bobicu po bobicu, tako lijepo puckaju u ustima, prvo malo rolanja jezikom, pa onda krc i slad se raspe po usnoj šupljini. Predivno!
I upravo sam skužila da ću i danas morati ostati duže, al baš me briga. Imam grožđe!