srijeda, 24.11.2010.
Winterplay umjesto War Play
Ovih se dana koreanski poluotok spominje samo po napadu Sjeverne na Južnu Koreju.
Uvijek mi se u glavi vrti isto pitanje kad netko krene u bezumne ratne napade: "Tko im daje pravo?". Novac, moć, oni sami sebi, njihov bolestan um.... Mogla bih naći mali milijun odgovora, ali nijedan neće promijeniti činjenicu da će ratova biti dok je svijeta....
Tek sada sam shvatila koliko je ovo cijelo područje nestabilnije nego što sam mislila. Kad sam stigla, Japan je uhitio neke Kineze, sad su poslali nešto vojnika na te otoke koji su im sporni s Kinom, Medvedev je 1. studenog posjetio neke otoke koji su sporni između Japana i Rusije....
Što ne bi bilo ljepše bez svega toga? Znam da je pitanje utopijsko, ali koliko bolje bi bilo da smo okruženi veselim vijestima... No, mi imamo dvije krajnosti; crnu kroniku i žutilo....druge boje bi bile puno bolje, ne bi li?
I ne bih počela pisati o ovome da u Tokiju ovih dana nisam upoznala jednu drugu stranu Južne Koreje; grupu Winterplay. Upoznala sam ih u jednom od nebrojenih tokijskih barova žive glazbe. Imali su izvrstan gig. Uživam ovih dana u oba njihova CD-a.
Moj vječno optimistični mozak se nada da će ovakve vijesti pobijediti.
- 15:14 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
nedjelja, 21.11.2010.
Tri kratka razgovora s mojim Japancima uz hrvatsko-japanski ručak
Razgovor prvi
Hoćete li mi odati jednu tajnu o gejšama? 
Oprostite, ali ja ne mogu vjerovati u to što piše u vodičima kako su one samo zabavljačice. Ne mogu vjerovati da će muški plaćati masne pare da bi im jedno žensko serviralo čaj, s njima razgovaralo i pjevušilo im. Barem iz perspektive zapadnog mozga, to mi izgleda nemoguće .
Smijeh.
Sada je to u puno više slučajeva samo šou, ali imaš pravo.
Pogotovo prije je bilo puno, puno više u igri nego serviranje čaja. I danas naravno, ali danas je vrlo često samo šou kao jedna od atrakcija Japana.
Neki drugi su mi rekli da geiše najčešće imaju sugar daddy-je...Onda su to naše sponzoruše, ne?
Odgovor je bio baš japanski nedorečen i pomalo nejasan...iako se da naslutiti što misle.
Nije stvar u teškoći izražavanja na engleskom jer su to Japanci koji su proveli dosta vremena u zemljama engleskog govornog područja učeći engleski. Kažu da se i na japanskom izražavaju na jednak način i da izrečeno najčešće neće biti precizno.
Najdraže mi je kad kažu: "Vlak kreće oko 9:21." 
Baš oko...Kreće u 9:21:00 .
Digresija.
Razgovor drugi
Ja: Što prosječan Japanac misli o zapadnjacima?
Japanci: Svi vi ste nama jednaki . Mi ti ne možemo razlikovati Amerikance i Europljane.
Ja: Ma kako ne možete?! (to govore dvoje koji su puno vremena proveli u Europi i USA)
Japanka: Ajde reci kako da vas razlikujemo?
Ja: Europljani znaju pokazati na karti gdje je Japan, a Amerikanci ne znaju .
Smijeh.
Japanci: Jedna od karakteristika koju ćemo uvijek reći je da ste bezosjećajni. Vi uvijek kažete što mislite i imate puno niži prag tolerancije od nas.
Ja: Mi (pogotovo Mediteranci), jesmo puno otvoreniji u izražavanju naših osjećaja i stavova....čak i u europskoj perspektivi...a mislim da sam ja čak i za Mediterance jako otvorena tako da me nemojte uzeti za neki europski prosjek .
.........
Ja: Koliko lako ili teško je u Japanu reći volim te?
Japanci (7 njih u koncenzusu): Teško....to će se rijetko reći i u ljubavnim vezama.
Razgovor treći
Japanci: Hoćeš probati japansku naranču?
Ja: To izgleda kao naša mandarinka!
Japanci: Da je mandarinka, bila bi iz Kine, a ovo je japanska naranča !
Probam japansku naranču.
Ja: To je mandarinka s neretvanskog područja .
Ja: Znam što se dogodilo prije n-sto godina! Možda netko i je donio japansku naranču u Europu, ali kao što smo svi mi vama jednaki, tako ni mi vas ne možemo razlikovati pa je ta japanska naranča proglašena 'kineskom' .
Smijeh.
Moram im poslati link na priču o porjeklu mandarinke; nije ni japansko ni kinesko, nego filipinsko/južno-azijsko .
Ovo je samo mali dio jednog krasnog popodneva kad su me moji Japanci posjetili za ručak, stigli japanski 15 minuta ranije od službenog početka ručka, oduševili se dalmatinskim pršutom, paškim sirom, salatom od hobotnice, fritulama.... Oni su pritom donijeli fantastično domaće vino od šljive, nato kao nešto što rijetki vole, ali znaju da sam ja voljna probati većinu hrane, japanske naranče i neke druge japanske delicije. Ostali su 5 i po sati....Nismo ni primjetili kako brzo je prošlo uz ovakve male razgovore i smijeh.
VOLIM kulturološke razlike...strašno me zabavljaju... to je jedna od čari putovanja.
- 09:00 -
.
