The Journey....

https://blog.dnevnik.hr/thejourney

petak, 26.12.2008.

Sretno!

Dragi moji,

Hvala na lijepim željama i čestitkama.
Od 12.12. nisam bila puno online jer sam otišla u Ri. 7 dana sam radila od doma tako da ono malo slobodnog vremena nije bilo dovoljno ni za biti offline .
Kako sada vidm sljedeća 2 tjedna.....net će i dalje patiti iako sam na godišnjem.....

Želim vam sretan Božić i sve najljepše u 2009. uz pjesmu s kojom se jako slažem...

- 14:27 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.12.2008.

Je li nona imala pravo?

Nikada se nisam složila sa svojom nonom u raspravi oko potrebne jačine zaljubljenosti da bih vezu proglasila potencijalno vječnom. Ona je tvrdila da nije nužno biti jako zaljubljen u startu. Ja sam na to odgovarala da ako nisam onda, neću biti nikada i da se prava ljubav neće dogoditi bez, prvo, goruće zaljubljenosti. Svaki razgovor na tu temu je završavao ovako, a ja sam sve što kod mene nije u početku razbuktalo vatru, proglašavala nevrijednim truda.
Da je nona živa, bila bih je nazvala ovaj vikend da joj kažem da sam počela preispitivati svoj stav zbog nečega obrnutoga. Ostala sam zabezeknuta kako neki jaki osjećaji mogu nestati bez traga. L koji je razbuktao vatru prije nekih godinu i pol, odselio je iz Dublina u subotu. Htio me doći pozdraviti prije jedno tjedan dana, ali, da skratim priču, nisam imala vremena kada se najavio. U petak popodne, na kraju radnog vremena mi je banuo i rekao da ne može otići, a da me ne pozdravi face to face i da odlazi drugo jutro. Dok sam pričala s njim paralelno se u mojoj glavi odvijao razgovor mene sa samom sobom. Nešto u meni je vikalo da moram barem nešto malo tužno osjećati u tom trenutku budući da ga, vjerojatno, neću više nikada vidjeti. Ali ništa. Totalno prazno. Pozdravila ga, zaželjela sve najbolje, cmok u jedan obraz, cmok u drugi, sjela i nastavila raditi.
Mišljenja sam da treba biti vatreno u početku da bi veza imala budućnosti. Ako se baš svaki trag toj nekakvoj vatri može izgubiti nakon godine dana, jesam li u pravu? Kako razvijemo te više ili manje vatrene osjećaje? Možda je nona imala pravo kad je govorila da sam trebala dati više šanse i nekim manje vatrenim počecima.... Tim više što je ona ipak bila atipična nona. Kažem atipična jer je tamo krajem dvadesetih, početkom tridesetih studirala što nije bilo uobičajeno za žene tada, a i imala je prije nego što se udala za nona jednu drugu veliku ljubav.... Hoću reći, kolikogod je između nas bila 61 godina razlike, u ovom pogledu nije bila baš tolikim miljama daleko od mog svijeta.
Evo, tako sam vam ja ovaj vikend otkrivala toplu vodu dok sam s To Do liste prije odlaska doma za Božić križala red po red .
Kako bi se nona sada smijala da ovo čuje...A tko zna, možda i čuje .

- 23:14 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 03.12.2008.

Sport u Iraca i ja kao promatrač

Već duže vremena mislim da bih morala nešto napisati o sportu u Irskoj. Veliki broj Iraca je zaluđen njime unatoč tome što, da ne budem preoštra, nisu baš pretjerano uspješni . Ono u čemu su podosta uspješni ili uspješni su sportovi koji se, pošteno, igraju u malo zemalja ili samo u Irskoj .

Grozna sam . No, nije mi za zamjeriti jer će se i mnogi Irci složiti samnom. Oni se u mnogočemu, očito, drže Coubertina i nema u tome ništa lošega. Unatoč tome, u gradu se odmah vidi ako se odigrava neka važna utakmica. Ulice i pubovi su puni navijača kao i kod nas kad Hrvatska igra neku važnu nogometnu utakmicu. Razlika kod Iraca je da su oni tako opremljeni i za one utakmice koje su im samo interno važne. Pri tome se popiju ogromne količine piva pa ni malo ne čudi da je Guinness veliki sponzor.
Kako ja stvarno volim sport i gledanje utakmica u živo, otkad sam došla govorim da se moram upoznati i sa ovim sportovima koji su mojim domaćinima životno važni, ali nekako ili nisam bila tu kad sam bila pozvana na utakmice ili nisam razmišljala pretjerano o tome...
Evo, sada nakon 2 godine sam, napokon, počela proučavati i taj dio irske kulture. Neki dan sam probala igrati golf i zaista je zabavno. Nije lako kao što se čini, ali se moram pohvaliti da sam imala nekoliko lijepih udaraca . Dobro, to je samo zahvaljujući tome što mi je prijateljica koja igra golf, dovela učitelja koji ga igra skoro otkad zna za sebe. To što je ona imala nečasne namjere da nas spoji, to ćemo staviti na stranu jer je tema ovog posta sport u Iraca, a ja sam samo promatrač . Znači golf....Ne može se igrati, a da ti netko ne objasni kako lupiti tu lopticu. Točno se vidi razlika kad pazim da sve napravim kako mi je učitelj rekao ili kada zbrzam i ne mislim.... E, u ovoj drugoj varijanti sam imala nekoliko svjetskih promašaja. Ja zamahnem, palica samo što mi ne izleti iz ruke od siline zamaha, a loptica stoji gdje je i bila . Treba vježbati .
Golf se amaterski igra masovno i na svakom koraku su igrališta i klubovi. Ima klubova u koje se može ući samo po rođenju i teškoj preporuci, a ima i onih u koje se može doći sa ceste. To je, bez daljnjega, jedan u grupi najvažnijih sportova.
Čega ima još?
Što je Hrvatima nogomet, to je Ircima rugby. Možda se u taj rang može staviti i gaelic football, ali nisam sigurna da se može usporediti.... Gaelic football se igra samo ovdje. Jako je bitan kao i hurling, ali mi ne ide usporedba s našim odnosom prema nogometu kad ga ne mogu igrati protiv drugih nacija. Ta dva sporta još nisam počela proučavati i ostavljam ih za sljedeću godinu. Sezone bitnih sportova su posložene tako da stalno imaju nešto.
Kakogod bilo, rugby je velikom broju Iraca Svetinja. Prva utakmica rugbyja koju sam gledala je bila povijesna, Irska - Engleska, 2007. Igrala se na Croke Parku koji je inače stadion Gaelic Athletic Assosiation (GAA) i tamo su se godinama mogli igrati samo njihovi sportovi, a rugby ne spada u tu skupinu. Gaelic sportovi su neki čudni kao prije spomenuti gaelic football i hurling pa neki njihov rukomet i još nešto što ne znam odgonetnuti. Rugby stadion u Dublinu je Lansdowne stadion koji se gradi iznova i samo zato je GAA dozvolio da tijekom gradnje rugby bude podstanar na Crokeu. Ta, meni prva utakmicu, (gledala sam na TV - bilo je nemoguće kupiti ulaznice) je bila prva utakmica između Irske i Engleske na Croke-u nakon poznate Bloody Sunday 1920. kada su Englezi baš na tom stadionu ubili tridesetak gledatelja na tribinama (zato su je nazivali povijesnom utakmicom). Kolikogod davno to bilo i kolikogod su troubles završile, atmosfera je u gradu bila nevjerojatna kao i slavlje nakon pobjede Iraca. Moralo se pobijediti i sve je djelovalo prepuno emocija. Tada nisam razumjela rugby pravila kao ni poslije toga kad sam gledala Svjetsko. Meni, koja sam navikla na naš nogomet, nije bilo nikako jasno zašto ovi namjerno napucavaju loptu van.... Bilo mi je 300 upitnika iznad glave. Tako sam rugby do prije neki dan opisivala kao krdo muških koji skaču jedni po drugima. Nije da sam bila daleko od istine, ali otkad me onaj prije spomenuti učitelj odveo pogledati Irska - Argentina i objasnio neka pravila (ima ih previše da ih zapamtim na prvu, ali već nešto kužim), moram priznati da je to skakanje postalo zanimljivo za gledanje i vidjet će me još koji put .
Da vam još ispričam jednu crticu i dočaram kako izgleda rugby dan. Utakmica je bila oko 14. Ovdje to ide tako da se društvo nađe prije utakmice u pubu, oni koji ne idu na stadion odgledaju utakmicu u pubu, a oni koji idu, nastave gledati ostale utakmice dana poslije....u pubu, naravno.
Kad sam stigla baš je društvo naručivalo rundu, a ja kažem: "Espresso, please". . "Što???" pita ovaj koji je uzimao narudžbu. "Coffee." prevede mu moj prijatelj. Kad se vratio, rekao je: "Nema kave danas". "Hmm, orange juice, please" kažem ja. To je bila vjerojatno najčudnija narudžba tog dana. I to je Irska , a ja u 13:30 sigurno ne mogu naručiti ni čašicu pive. .

- 23:05 -

Komentari (9) - Isprintaj - #