subota, 15.11.2008.
Humanoidni roboti naše budućnosti
Kako je lijepo kad se čovjek bavi nečime što ga je impresioniralo u djetinjstvu!
He, he, znate odmah da vam neću pričati o sebi jer baš ne radim jedan od onih poslova koje djeca sanjaju 
. Ne mogu zamisliti da itko može sanjati da radi s Oracle aplikacijama, a znam da ne mogu ni mnogi koji će ovo čitati . No, ja nisam imala pravi, veliki san. S pet - šest godina sam sanjala da ću studirati za prodavačicu na tržnici i nije mi baš bilo jasno kad mi je mama objašnjavala da za taj posao ne moram na fakultet . Kasnije mi je negdje u polusvijesti bila povijest umjetnosti, ali to opet nije bilo toliko jako da ne bih poslušala savjet "odaberi nešto drugo jer ćeš čekati da netko umre da dobiješ posao". Svi znaju da mi srčeko i dalje titra na umjetnost, ali se ne okrećem u tom pravcu. Neki dan me jedan prijatelj pitao što bih napravila da osvojim jack pot na Euro Millions. Odmah sam rekla da bih otišla u Pariz i studirala povijest umjetnosti. Pitao je zašto to odmah ne napravim. Zato što mi je život ovako lagodan. Onako bih morala prestati putovati i uživati u svemu u čemu sada uživam jer bi budžet bio znatno manji. Očito želja nije dovoljno jaka.
No, prije tri dana sam bila na predavanju kojega je držala žena koja se bavi onim što je nije prestalo opčinjavati otkad je s 10 godina vidjela prvi put R2D2. Malo kome će nakon spomena R2D2 trebati objašnjenje da se bavi robotima, ali znam da imam i takvih čitača 
. Dr Cynthia Breazeal je profesor na MIT-u i bavi se mogućnostima humane interakcije robota s nama. To je jedan potpuno drugačiji pristup mašinama. Svima nam je normalno slušati o automatiziranju pojedinih poslova u tvornicama, a i o onim robotima koji su poslani na Mars. Takvi roboti su, više ili manje napredne mašine na koje smo navikli. No, barem meni nije normalno gledati robota koji razumije po tonu glasa je li ga netko pohvalio, koji može zaključivati na osnovi prethodnih iskustava te koji ti može pokazati da si mu dosadan. Što se mene tiče, na to sam gledala kao na ljudske karakteristike i potpuni SF. No, sve što sam tamo čula me jako fasciniralo jer postoje ljudi koji su napravili takve robote. Oni sada još uvijek imaju jedan mali, vrlo ograničen skup sposobnosti i trebat će još strašno puno vremena da se postigne krajnji cilj ovih znanstvenika, ali svejedno je čudno vidjeti malog životinjolikog robotića Leonarda koji na osnovi znanja akcije 'pritisni gumb' i znanja raspoznavanja boja, iz razgovora nauči što znači uključiti sve gumbe te pri tome komunicira s učiteljicom. I to je samo jedan od primjera što Leo kuži. Na žalost, naprednije što Leo može, a pokazali su na predavanju, nisam uspjela naći kao snimke na internetu.
Pritisnuti sve gumbe je odraslima nešto što se podrazumijeva, ali robotima nije. Roboti u ovim slučajevima, na neki način, uče kao djeca jer smo i mi od jednog nivoa gdje ne znamo ništa, prvo kopiranjem onih oko nas, počeli učiti. Kreiranje ovakvih robota, nije puko programiranje mašine. To je spoj informatike, psihologije, sociologije i dizajna. Naime, krajnji cilj ovih znanstvenika je napraviti robote koji bi ljudima pomogli i u nekim situacijama olakšali život. Htjeli bi napraviti robote koji bi npr. pomagali u učenju (ništa od dodatne zarade studentima s davanjem instrukcija ) ili npr. robote koji bi pomagali nemoćnima itd. Tu će postojati interakcija između čovjeka i robota tako da nije sve samo u programiranju robota, nego je bitno i kako će ljudi to prihvatiti i kako će ljudi naučiti komunicirati s njima. To će biti trenutak velikog pomaka socioloških granica, ali se neće dogoditi preko noći.
Osim toga, već se sada vidi bitna razlika u odnosu prema tom dijelu znanosti između zapadnjačke i istočnjačke kulture samo zahvaljujući utjecaju filma. Zapad na spomen humanoidnih robota prvo pomisli na one loše dečke iz npr. Terminatora i kod mnogih se javlja strah što će se dogoditi ako oni postanu takvi. To se jako dobro vidjelo nakon predavanja kad je dr Breazeal intervjuirao jedan novinar s RTE (irski HTV). Jedno od prvih pitanja je bilo: "Što ako postanu zli?". S druge strane, kaže ona, Japan ima iznimno pozitivan stav prema tome jer je njihov najupečatljiviji, prvi kontakt s robotom kroz filmove i serije, bio s jednim iznimno dobrim robotom koji je svima pomagao.
Namjera znanstvenika je razviti nešto pozitivno i ovo je samo još jedan od pokušaja pravljenja velikih koraka u razvoju tehnologije. Točno je i da znanstvenici u počecima razvoja nuklearne fizike nisu imali namjeru proizvesti nuklearno oružje, međutim, ne bi bilo nikakvog napretka da se kod pomicanja granica znanosti misli isključivo na potencijalne negativne posljedice. I sigurno će netko, jednom u dalekoj budućnosti koju mi nećemo vidjeti, humanoidne robote iskoristiti u negativne svrhe, ali vjerujem da će većina njihove upotrebe biti pozitivna. Kao i sa svim drugim otkrićima i izumima, svijet će se morati organizirati kad dođe vrijeme za prihvaćanjem nečeg takvoga te za ograničavanjem njihovih negativnih utjecaja.
Iz moje perspektive gledano, sve je to fascinantno i skidam kapu ovim znanstvenicim.
No, otkad sam bila na predavanju, nasmijava me jedna pomisao . Ljudi će morati naučiti govoriti s robotima jer, na kraju balade, to su ipak mašine i kakogod humanoidno one izgledale, nemaju isti sklop kao i mi u glavi. I ako pogledate filmić s Leonardom, vidjet ćete da mu se treba govoriti razgovijetno i relativno polako (Irci će tu biti zakinuti ). Malo iskarikirana situacija koja mi u ovim razmišljanjima navuče osmjeh je jedan od onih tipičnih primjera ženskog ponašanja, "Znaš ti dobro zašto se ja ljutim!" . Tako robot napravi nešto što se nekoj gospođi ne dopadne, ali ona iz samo sebi znanog razloga odgovori s "Dobro." i prekine svaku komunikaciju. Robot ima isprogramirano:
IF "Dobro" THEN
Sve je u redu.
Ponovi to i sljedeći put.
Razgovaraj i dalje.
ELSE
Nisi dobro napravio. --Note da je robot koji krivo radi ON
Nemoj to ponavljati.
Šuti OR Pitaj što drugo hoće.
END IF.
Što se sada može dogoditi?
Prvi mogući razvoj situacije
Robot će na "Dobro" nastaviti razgovarati, ali gospođa će se praviti da ne čuje jer "Mora on znati da se ja ljutim i zna on dobro razlog!". Kako ne odgovara, robot pomisli da bi ona htjela ponavljanje zadnje akcije na koju je dobio odgovor "Dobro".... Nemojmo razmišljati više što se događa ...No, znamo da je naš Robot sigurno 100% zbunjen.
Drugi mogući razvoj situacije
Robot je jako napredan i kuži da je ton uz "Dobro." značio da, u stvari, nije dobro. Znači da će odraditi akciju "Šuti OR Pitaj što drugo hoće.".
Ako odabere Šuti, kod nje se nivo ljutnje povećava jer on ne pokušava ništa popraviti.
Ako odabere Pitaj što drugo hoće, kod nje se nivo ljutnje povećava jer on mora dobro znati što je krivo i što ona hoće.
Naš Robot je sigurno opet 100% zbunjen.
Budimo realni, ni muški koji su građeni od istog materijala kao i mi se ne snalaze u tim situacijama, a kako će tek onda to biti teško isprogramirati... Ma bit će nemoguće.....
Zato ja u potpunosti razumijem kada znanstvenici kažu da smo strašno daleko od humanoidnih robota.
Sad mi pada na pamet da možda roboti budu imali pozitivan utjecaj na čovječanstvo i ljudi nauče uvijek jasno govoriti što hoće i misle bez puno uvijanja? Što ne bi takav svijet bio puno jednostavniji?
Možda na dolazak humanoidnih robota u budućnosti, zaista treba gledati pozitivno.
- 12:50 -
.
