četvrtak, 15.11.2007.
Francopolis - Persepolis - Cropolis
Da mi je netko rekao da ću se u Irskoj u tolikoj mjeri sresti s Francuzima, francuskim jezikom i kulturom, u najmanju ruku, bih ga čudno pogledala. Ali baš mi je drago. Nemam više predrasude o njihovoj prepotenciji jer sam upoznala neke prekrasne ljude, počela sam učiti francuski i sve više učim i o toj zemlji. O tome da su majstori u kuhinji sam znala i prije, ali sada češće uživam u specijalitetima iz tog dijela svijeta.
Da ovog časa moram ukratko okarakterizirati Francuze, rekla bih da su to ljudi koji znaju što je lijepo, znaju uživati u životu, kulturni su,.... Ne volim generalizirati i mislim da to u nijednom slučaju nije dobro, ali ja sam, na sreću, došla u kontakt s ljudima koji su mi ostavili takav dojam. S njima uvijek mogu računati na zanimljive razgovore o književnosti, filmu, muzici, hrani, putovanjima.... Točno je da će nastojati žestoko braniti ono što je francusko i mislim da priča o njihovoj prepotenciji djelomično i proizlazi iz toga. No, mi bismo, u biti, trebali učiti od njih kako se cijeni i poštuje svoje.
U Dublinu traje Festival francuskog filma.
Festival je otvoren s izvrsnim crtanim filmom za odrasle "Persepolis". Ne čudi me da je osvojio nagradu žirija u Cannesu.
To je autobiografska priča Iranke Marjane Satrapi. Ukratko daje pregled novije povijesti Irana kroz život jedne djevojčice, poslije djevojke koja je na kraju odselila u Pariz.
Priča je to, između mnogih drugih stvari, i o besmislenosti rata i o tome kako dolazak na vlast i osjećaj moći mijenjaju ljude. Istovremeno je i zabavna i tužna. Nekoliko stvari me podsjetilo na priče koje mi je pričao moj nono, a događale su se kod nas oko vremena 2. svjetskog rata i kasnije. To su bile crtice koje je on proživio i preživio, crtice koje su puno gvorile o jednom vremenu u kojem ja, na sreću, nisam živjela.
Osim priča o razdobljima u smjenama raznih vlasti, postoji još jedna poveznica između mog nona i filma. Kad je Marjane odlazila iz Irana, njezina nona joj je rekla neka nikada ne zaboravi tko je i odakle dolazi. Moj nono mene nije vidio kad sam odlazila, ali mislim da mi je to na neki način rekao puno godina prije dok sam kod njega sjedila na bordo foteljici u biblioteci i slušala priče o povijesti Hrvatske. Mame i none se više sjećam kako su se brinule o drugim segmentima odgoja 
. Iako..., sigurno je cejlokupna kućna atmosfera pridonijela svim mojim poveznicama s obitelji, prijateljima i Hrvatskom.
I sad sam pomalo tužna kad shvatim da ja, odgajana da volim Hrvatsku otkad sam se rodila dalekih 70ih, 10 dana prije izbora ne znam za koga bih zaokružila jer mi je muka od ovog političkog cirkusa. A zašto je to tako? Zato što očito u nikome nisam uspjela prepoznati nekoga tko zaista radi za Hrvatsku kako me nono učio da bi trebalo.
Evo nekih isječaka iz Persepolisa.
Ne vjerujem da će vam ove sekunde reći puno o filmu, ali stavljam tako da ga možda bolje zapamtite.
Kad budete mogli, obavezno ga pogledajte.
Jer s obzirom na sadašnju nestabilnost u tom dijelu svijeta, ne vjerujem da će se i najveći putnici među nama odlučiti otići vidjeti u živo onaj pravi Persepolis.
- 23:09 -
.
