I wished, I wished you could have stayed.
|
Znaš. To me ubija. To, što te poznam 11 godina. Jedanajst. Kroz vrtić, i cijelu osnovnu školu provodili smo dane zajedno. Više od šest sati dnevno. U četiri zida. A sad ti odlaziš u osijek i sve će se promjeniti. Treba mi to. Treba mi to kad me zapričavaš pod satom, pa se učitelji deru na nas. Treba mi ono kad me non stop moliš da ti dam empetri. Treba mi ono kad se kladimo čiji će avion na nebu biti brži. Kad se kladimo. U piće. Naši dugi razgovori koje nitko ne kuži. O glazbi. Metalu. Nightwishu. Hrani. Izlascima. Bosi. Kad crtamo mape gradova. Kad prebrzo pričaš pa ništa ne pohvatam. Kad mi govoriš da jednog dana hoćeš da tvoja kosa bude duga kao moja. Kad me ubijaš u pojam kad se ošišam. Kad se nostalgično sjećamo 2.4. Svaki put kad kažem jebiga, a izleti mi jako često, sjetim se tebe. Jer ti non stop govoriš jebiga. Jer sam to pokupila od tebe. I ono kad se ubaciš u sred razgovora i ništa ne kužiš. Koje kome rekao da je to napravio? Nesvjesno, to i ja radim. Nikad ne pratim što netko priča. Ti si moja droga. Koju već dugo nisam vidjela, ni čula. Svaki put kad srećem u tvoju ulicu, poglam u smjeru gdje je tvoja kuća. Uvijek. Refleksno. Neznam zašto. Možda...možda te vidim kako ideš ulicom. |
