Govoreći o prošlom postu...
Ima li ovo uopće smisla?
5:15 je a ja već pola sata ne mogu zaspati.
Pišem ovaj post na malom komadićku papira u mraku, i ne vidim što pišem jer ova šugava lampa ništa ne pomaže.
Kako god, pišem ga sama za sebe da nakon toga mogumirno spavati, i ako ne to, bar da si olakšam dušu.
Na kraju dana, svaki dan ispadne dobar ili loš. Tako ih ja dijelim. Na dobar i loš.
Jučer je bio dan za plakanje.
Svi su plakali. Bilo zbog ljubavi, bilo zbog prijatelja, do kraja dana barem jednom.
Znala sam da ću i ja zbog nekog bezazlenog razloga puknuti.
Tipično.
Noćas. Na tako banalnu pjesmu. Zbog nekih stvari koje mi jako nedostaju.
I više ih nitko ne može vratiti.
Prije par dana, prekopavala sam stare slike. Kad sam još bila mala. Bilo je to lijepo vrijeme.
Sjćam se kad bi moja sestra i ja po kiši išle provesti noć u našoj kućici.
Večera bi nam bila bomboni, keksi i čokolada na šarenim plastičnim tanjurićima. Upravo pada kiša. Cijelu noć. Kućica je sama. U mraku, i sama.
Sjećam se kad bi po zimi pokušavali klizati po našem zamrznutom jezercu. Nije baš najbolje prošlo. Sjećam se kad bi pravili snješka. Bio bi jako lijepi. Sa kantom na glavi, sa šalom i mrkvicom na nosu. Pita se što se s tim dogodi kad se snješko otopi jer ih nikad kasnije ne uspijem pronaći.
Vrijeme je baš takvo.
Izgubljeno.
Sjećam se kad bi se smijali. Svađali bi se često. Zbog sitnica. Ali slijedeći dan kao da ništa nije bilo. I opet bi se smijali.
Smijemo se
Smijemo se
Smijemo se
Smijemo se
I onda ću vratiti izgubljeno vrijeme, i opet ćemo se smijati.
Jučer, 16. listopada 2008. bio je loš dan.
|
