crimson tide. deep blue sea.
 Protekli tjedan mi je bio grozan, siv, pesimističan, beznadan.o' Zadnja dva dana su mi najbolji u ovoj godini. Odlučila sam. Baš me briga za sve. Obožavam sve svoje prijatelje. Sve vas. Koji ste se jučer išli sanjkati. Obožavam ovaj snijeg, i obožavam se grudati. =))) Puno vas volim, znate. Jer ste vi moji anđeli. Jer živim s vama šest sati dnevno. Jer kroz to vrijeme dijelimo sve. Svu radost, tugu, ljutnju, nervozu, nestrpljivost, veselje. Jer ste moji prijatelji. And I'm not ready to let you go. Not so fast. And not for such a long long time. I, da, volim skakati s vama na rock koncertima. Park <3<3 Ili Slatina, kao danas. Danas me tekst Luke Ritza oduševio. Ostavio me bez riječi, ali sa toliko misli. "U svakom slučaju, ja i dalje mislim da je svačije pravo disati, ali isto tako mislim da sam, nažalost, jedan od rijetkih." Zar je stvarno bio jedan od rijetkih? Zar stvarno toliko malo ljudi smatra da je ubijanje zlo? Da to nije način? Nadam se da je u tome pogriješio, i da stvarno ima više ljudi kao što je bio on. Naravno njega nitko neće moći zamjeniti, jer je on jedan, ali se nadam da ima ljudi koji se slažu s njim. Isto tako ne razumijem zašto ljudi ne žele spasiti nekome život darujući organe? Nakon smrti ti naravno više ne koriste. Raspadnu se. Čemu? Mogu produžiti nekome život. Zašto su ljudi toliko sebični, zašto njihovi organi, ako već ne mogu više pomoći njima, ne pomognu drugima? Zar ne bi oni htjeli, ako čekaju na transplantaciju organa, da napokon dobiju srce? jetru? bubreg? Znam da o tome nitko ne odlučuje, nitko nikoga ne može prisiliti na darovanje organa...ali eto. Također sam za darivanje krvi i koštane srži. To ti nikako nemože učiniti loše, ako to daruješ. People are strange. Luka Ritz. |
