Prije sto godina jedan veliki Amerikanac, u čijoj sjeni danas simbolično stojimo, potpisao je proklamaciju o emancipaciji. On je nakon dugih godina zatočeništva došao kao svjetlo dana.
Ali sto godina kasnije crnci još nisu slobodni. Sto godina kasnije crnci su još uvijek sputani lancima rasne podjele i lancima diskriminacije. Sto godina kasnije crnci još kaskaju na margini društva i u vlastitoj su zemlji u egzilu.
Zbog toga smo mi danas i došli ovdje, da pokažemo dramatiku situacije koja je štetna za sve nas. U određenom smislu mi smo došli u glavni grad naše države da unovčimo jedan ček. Kad su arhitekti naše Republike potpisali Ustav i Objavu nezavisnosti, zapravo su potpisali priznanicu koju mi trebamo unovčiti, a to je ravnopravnost svih Amerikanaca. Ta priznanica sadrži obećanje da je svim ljudima - da svima, crncima jednako kao i bijelcima - zajamceno neotuđivo pravo na život, slobodu i sreću.
Danas je jasno da Amerika nije odgovorila na ono što stoji u ovoj priznanici, barem što se tiče crnaca. Umjesto da ispuni sveto obećanje, Amerika je crncima dala ček na kojem piše: "bez pokrića". Ali mi ne želimo vjerovati da je ova banka pravednosti bankrotirala. Ne želimo vjerovati da nema dovoljno novca u velikim sefovima mogućnosti ove zemlje.
Tako smo se ovdje okupili da unovčimo taj ček koji će nam dati pravo na zahtjev bogatstva slobode i sigurnosti. Ovdje smo došili i kako bismo Ameriku podsjetili na neizbježno SADA. Sada je vrijeme u kojem si nitko ne može dopustiti "razdoblje u kojem bi se strasti trebale stišati" ili pokušati sredstvima umirivanja usporiti proces koji kreće korak po korak prema naprijed. Sada je vrijeme da obećanja demokracije postanu stvarnost. Sada je vrijeme da se izađe iz mračne doline rasne podjele i da se krene svijetlim putem pravednosti za sve rase.
Predivni novi borilački duh koji je obuhvatio sve crnce ne smije nas odvesti do toga da na bilo koji način ne poštujemo bijelce. Jer mnoga naša bijela braća - a to dokazuje i njihova prisutnost danas ovdje - došli su do zaključka da je njihova budućnost neodvojivo povezana s našom. Došli su do zaključka da se njihova sloboda ne može odvojiti od naše slobode. A ni mi ne možemo marširati sami.
Danas vam kažem, prijatelji moji, unatoc poteškoćama današnjice i sutrašnjice, ja imam san. To je san koji je duboko ukorijenjen u američkom snu. Imam san da će se jednoga dana ova nacija izdići i da će živjeti po pravom kredu svoga postojanja: "Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednakima".
Imam san da će jednoga dana na crvenim brdima Georgije sinovi prijašnjih robova i sinovi prijašnjih robovlasnika sjediti zajedno za istim bratskim stolom.
Imam san da će jednog dana i sama država Mississippi, u kojoj vlada nepravda i koja s plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, imam san da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti. Imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u društvu u kojem se nitko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog boje njihove kože, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karaktreom zasluže. Imam danas jedan san...
Imam san da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa svojim guvernerom s čijih usana su silazile riječi kao "intervencija" i "anuliranje rasne integracija"..., da će točno tamo u Alabami jednoga dana mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama kao braći i sestrama. Imam san da će se jednoga dana uzdignuti sve doline, a svi bregovi i planine da će se smanjiti. Da će se bregovita mjesta poravnati, a neravna izglačati. I dobrota Gospodara bit će svima vidljiva i svatko će je spoznati.
To je naša nada.
Stoga dopustimo slobodi da dođe. Kad joj dopustimo da dođe, kad joj dopustimo da prođe kroz svaki grad i gradić, tada ćemo ubrzati dolazak dana na kojem će sva djeca Božja - crni i bijeli ljudi, židovi i pogani, protestanti i katolici - jedni drugima pružiti ruke i moći pjevati stare crnačke duhovne pjesme: "Free at last! Free at last! Thank God Almighty, we are free at last!"
Martin Luther King Jr, na Lincolnovom memorijalu, 28. kolovoza 1963.
|
