Pjesme s drugog kata
24.10.2005., ponedjeljak
|
Tražeći najzgodniji put biciklom do bolnice, čovjek nađe krasne stvari u gradu. Ima bit da mi je to ovi vikend bila neka kompenzacija. Oranice, sa malim vinogradima u svakom vrtu, par trsova za svaku kuću, uske ceste i kamioni koji se onako filmski pojavljuju izad okuka, Ulica grada Mainza i zidovi tvornica, Jukićeva, ona šta ide uz prugu izad Interkontija i moga faksa, zid kuća šta gleda preko ruba, preko nasipa negdi možda skroz drugo. Ilica koja se polako raslojava dokle se na momenat ne raspadne u selo prije Vrapča. Ima tamo blizu jedna zelena kuća, onako zadružna, iz crno-bijelih vijesti i serija, sa velikim vratima i prozorima manjima nego šta bi trebali bit. Ma gledam, ovi post ispod mi sad izgleda pretjeran. Kad sam ga pisa je treba bit takav, a sad malo posli mi se pari da sam se previše uzbuđiva za ništa. Nije bilo za ništa, onda, ali šta ću kad je ispalo da smo se svi puno više uznemirili oko svega, nego ona. Onako, ne'š ti stav. Ma to je ok, šta bi, drugačije bilo bolje? Možda sam očekiva vidit neki reciprocitet brige, nešto da mi opravda nezgodno raspoloženje tih dana, a ovako mi je ta muka ispala trivijalna. Samo je to sebično. Glavno da je ona dobro. A opet, ne može ovakve stvari tretirat ovako lagano, sa odmahivanjem i preskakanjem, ispada da se igra sa takvim stvarima. Možda bi se treba ljutit? Ionako se prelako ljutim zadnje nešto vrimena, i čini mi se da pretjerano reagiram, a svejedno ostajem ljut i ne da mi se popravit svoj stav. Gubim neke iluzije o sebi. A možda i ne, nemam pojma. Ili ipak nisam onako dobra osoba koliko volim mislit da jesam. Ili jesam, a oni koji misle drugačije nek idu u vražju mater. "Mason & Dixon" od Pynchona mi se raslojava u rukama, kao nabubrena šperploča, izgubia sam dubinu i lutam po površini. Šteta, predraga mi je knjiga. A ko zna, možda je treće čitanje opasno. Vidit ću kad budem čita četvrti put. Isplati se bacit pogled na Giornale Nuovo, kabinet štampanih čuda, recimo. Šta me sitilo da bi kad dobijem svoj Mastercard, moga naručit kakvog Charlesa Forta. Nek padaju žabe. A neki su tulumarili na visokoj nozi nekidan:  I tako, bit će par dobrih koncerata, bilo ih je nekoliko genijalnih (pretprošla subota na nasipu posebno poseban slučaj, kasno je sad za pisat o tome, poviri ovde), bilo par dobrih izlazaka, ali sam ja loše spava sinoć, pa sam sad pospan, i na kraju ovaj blog nije ispa onako veselije kako sam namjerava. A eto. E, zaboravia sam skoro. Sanja sam delegata neku večer. Tridesetak godina, očale sa debljim crnim okvirima, kratka kosa (malo ricasta), odijelo sa otkopčanim sakoom, bijela košulja, crna kravata. I akreditacija, odatle znam da je bia delegat. A ja sam stalno nalijeta na njega. Proša bi i udria po ramenu nekoga poznatoga, okrenia bi se i vidia da sam udria njega, šeta bi i tetura, nikako pravac držat i proba bi ga izbjeć, pa bi svejedno opet se u njega zaletia. I drugo se ne sićam, ali znam da ga je bilo još, igra sam neku vaterpolo utakmicu i siguran sam da je bilo i nekih problema tu. Ima sam bolji san jutros. |
19.10.2005., srijeda
|
I tako, kad se ujutro probudi, dočeka čovjeka poruka i neugodna vijest. Naravno, sigurnost da se tako nešto ne može dogodit, ne meni, ne nekom meni bliskom oću reć, pomogne. Ma, svejedno mi misli stalno lutaju put te crne rupe, i vrte scenarije, čine događaje, zamišljaju završeno, odrezanu sigurnost, a ja ne volim tu mračnu, neželjenu fascinaciju, ne želim uopće pomislit da bi o tome razmišlja. To se ne može dogodit. Ma sreća, i nije. Kako ja oću, tako je, uporno ostaje živa. Dokle ja ne kažem, ne ideš ti nigdi. I iša sam kroz bistro jutro, skrečući od sebe puno značenje mogućega, ignorirajući ti strašni događaj koji čeka sa strane realnosti, kotrlja se paralelno i čeka pravi momenat kad će uletit i postat stvaran. I pravia sam se da ga nema, jer ga ne može bit, a dan me zatrpava sa jeftinom simbolikom. Mislim, zašto su dvije crne, crne vrane jedina stvar na jedinom sunčanom krovu dok sam ja u sjeni? To je ono o svjetlu na kraju tunela, samo šta je tamo naplata. Makar je to bit će ne veseli puno, a ne mogu to još znat, a bilo bi mi drago da nije tako, sigurnost je opet rastvorena na vjerojatnosti. Samo, ne'š ti vjerojatnosti, kad imaju jednu olovnu kolombu, kobilicu (otac je, na starome nam brodu, kolombu punia nekim olovom sa bolničkoga otpada) koja ih sve vodi u istome pravcu, i kako se pomicat među paralelnim nitima dokle ne dođeš dovoljno daleko da vode negdi drugdi? I svaki put je put sve dublji. Nadam se da sam u krivu, ali me strah da ja nisam uvik na kraju u pravu. Nobody ever said a day has to be juggled into any kind of sense at day's end. Reče netko pametan. Nije li tako? I može bit, kako god da znam da je budućnost sigurno mjesto, vuče se ispod svega jedna tamna traka u koju se može past, i koja može, nezamislivo, pretvorit bivanje u neugodno i mračno mjesto. Ali neće toga bit, pa je sve ok. U međuvremenu update sa druge strane: postoje procedure, postoje institucije i bit će najgore moguće daljnje rješenje. Olovo kažem, olovo. Uteg i težak put, mračan smjer. Jebo sve. Ako sam i moga mislit o nekome optimizmu, ovo sad petlja stvari... I ode moje raspoloženje opet... Nešto sam dalje pisa, veselije, ali sam maka, nije bilo gotovo, a ne znam i koliko bi imalo smisla u ovakvome postu. Ah. Evo barem slike od subote navečer. Takve kakve jesu. Ne mogu istovremeno slušat super svirku i pazit šta radim sa aparatom. Photoshopom spašavano. |
06.10.2005., četvrtak
|
Bilo bi zgodno da negdi ima banka vremena koja bi mi slala izvatke kad sam uzea i za šta potrošia nešto vrimena. Mislia sam ovaj... aaaa, kako se kaže entry na hrvatskome? ovaj u žurnalu, jel ...ovo znači, napisat jučer, i nisam jer nisam baš stiga. Sad se ne mogu sitit zašto nisam stiga. A dok se još sjećam... Opet sam sanjao djevojku na prozoru, dobro, balkonu ovaj put. Čini mi se da je cijela priča bila super, ali sam zaboravia sve prije nekog ruskog hostela koji je bia ok, samo nismo u njemu uzeli sobu. Tko mi? Nemam pojma. Zašto nismo? Ne mogu se sitit. Kako bilo, mislim da je na mene, ili na nas, netko bacio neku kletvu, ili šta već. Nešto sa demonima od kiše, i to dvi vrste - jedna koja se pojavi sama od sebe, ali može postojat samo na mokrome, na kiši; i druga koja može ić di god oće, samo šta se pojavi jedino kad netko od nas izgovori, ili pritisne broj sedam. Ili to, ili nešto skroz drugo, ko će ga sad znat. Spuštam se niza skale, di jedino svitlo stalno gori, kao i obično kod mene doma, i za stolom su mi dvije prijateljice, jedna je poznata, a druga ovo čita (i pari mi se da joj je danas rođendan. treba bi čestitat, još nisam, uh...). Ostavia sam ih bia dole na momenat, jer kakva je to mračna priča bez besmislenog rastajanja, kad ostaviš one neodgovorne same i znaš da će zeznit stvar, al svejedno moraš nešto otić u sobu. I svjetlo za mojim leđima i spuštam se u polumrak, a ove dvi otvaraju vrata od balkona da cura uđe unutra. Kvragu, šta ne volim kad ne znam opisivat. Odustajem. Svejedno, u sitne noćne sate se svađam sa nepoznatom ženskom koja se pojavila na balkonu četvrtoga kata, i želi uć unutra, a ja znam da je demon, i da će nam nešto grozno napravit, zbog nečega šta je bilo u Rusiji, dok me ove dvi svejedno nagovaraju da je pustim unutra jer je vanka kiša. Svjetlosmeđa kosa, do pola vrata, tamno obučena, neka crna jakna u ruci, skoro moje visine, nikad je vidio. Nego, jesu li dva tako slična sna uzorak? Ne želim uopće razmišljat kako bi se to dalo protumačit. Ovu sam ovaj put barem uspia potirat. Opako je ljuta bila. Šta pobogu rade mahnite leteće žene na mojim prozorima usred noći? Bilo bi mi super kad bi ima paralelni port na čelu, u koji bi se moga uštekat i samo bacit taj san na ekran, a ne se petljat sa ovim blesavim riječima. Jel me netko može naučit telepatiju? Bilo bi mi lakše. A čitam jako krasnu "Jonathan Strange & Mr Norrell" od Susanne Clarke. Nije ni čudo da onda imam snove o magiji i čaranjima. Eh. Jedino bi mi bilo drago da bolje spavam. Mislia sam još nešto, samo šta mi se ručak već skoro skuva, pa idem jest. kasnije Zdravo, Chucky:  Na svašta čovjek nabasa po noći... Blaženi modni dućani za djecu. Strange looked up and saw a glint in the man's eye like a tiny candle-flame. He found he could no longer recall whether people had candles in their heads or not. He knew there was a world of difference between these two notions: one was sane and the other was not, but he could not for the life of him remember which was which. This was a little unsettling. |