Pjesme s drugog kata
06.10.2005., četvrtak
|
Bilo bi zgodno da negdi ima banka vremena koja bi mi slala izvatke kad sam uzea i za šta potrošia nešto vrimena. Mislia sam ovaj... aaaa, kako se kaže entry na hrvatskome? ovaj u žurnalu, jel ...ovo znači, napisat jučer, i nisam jer nisam baš stiga. Sad se ne mogu sitit zašto nisam stiga. A dok se još sjećam... Opet sam sanjao djevojku na prozoru, dobro, balkonu ovaj put. Čini mi se da je cijela priča bila super, ali sam zaboravia sve prije nekog ruskog hostela koji je bia ok, samo nismo u njemu uzeli sobu. Tko mi? Nemam pojma. Zašto nismo? Ne mogu se sitit. Kako bilo, mislim da je na mene, ili na nas, netko bacio neku kletvu, ili šta već. Nešto sa demonima od kiše, i to dvi vrste - jedna koja se pojavi sama od sebe, ali može postojat samo na mokrome, na kiši; i druga koja može ić di god oće, samo šta se pojavi jedino kad netko od nas izgovori, ili pritisne broj sedam. Ili to, ili nešto skroz drugo, ko će ga sad znat. Spuštam se niza skale, di jedino svitlo stalno gori, kao i obično kod mene doma, i za stolom su mi dvije prijateljice, jedna je poznata, a druga ovo čita (i pari mi se da joj je danas rođendan. treba bi čestitat, još nisam, uh...). Ostavia sam ih bia dole na momenat, jer kakva je to mračna priča bez besmislenog rastajanja, kad ostaviš one neodgovorne same i znaš da će zeznit stvar, al svejedno moraš nešto otić u sobu. I svjetlo za mojim leđima i spuštam se u polumrak, a ove dvi otvaraju vrata od balkona da cura uđe unutra. Kvragu, šta ne volim kad ne znam opisivat. Odustajem. Svejedno, u sitne noćne sate se svađam sa nepoznatom ženskom koja se pojavila na balkonu četvrtoga kata, i želi uć unutra, a ja znam da je demon, i da će nam nešto grozno napravit, zbog nečega šta je bilo u Rusiji, dok me ove dvi svejedno nagovaraju da je pustim unutra jer je vanka kiša. Svjetlosmeđa kosa, do pola vrata, tamno obučena, neka crna jakna u ruci, skoro moje visine, nikad je vidio. Nego, jesu li dva tako slična sna uzorak? Ne želim uopće razmišljat kako bi se to dalo protumačit. Ovu sam ovaj put barem uspia potirat. Opako je ljuta bila. Šta pobogu rade mahnite leteće žene na mojim prozorima usred noći? Bilo bi mi super kad bi ima paralelni port na čelu, u koji bi se moga uštekat i samo bacit taj san na ekran, a ne se petljat sa ovim blesavim riječima. Jel me netko može naučit telepatiju? Bilo bi mi lakše. A čitam jako krasnu "Jonathan Strange & Mr Norrell" od Susanne Clarke. Nije ni čudo da onda imam snove o magiji i čaranjima. Eh. Jedino bi mi bilo drago da bolje spavam. Mislia sam još nešto, samo šta mi se ručak već skoro skuva, pa idem jest. kasnije Zdravo, Chucky:  Na svašta čovjek nabasa po noći... Blaženi modni dućani za djecu. Strange looked up and saw a glint in the man's eye like a tiny candle-flame. He found he could no longer recall whether people had candles in their heads or not. He knew there was a world of difference between these two notions: one was sane and the other was not, but he could not for the life of him remember which was which. This was a little unsettling. |