|
I tako, kad se ujutro probudi, dočeka čovjeka poruka i neugodna vijest. Naravno, sigurnost da se tako nešto ne može dogodit, ne meni, ne nekom meni bliskom oću reć, pomogne. Ma, svejedno mi misli stalno lutaju put te crne rupe, i vrte scenarije, čine događaje, zamišljaju završeno, odrezanu sigurnost, a ja ne volim tu mračnu, neželjenu fascinaciju, ne želim uopće pomislit da bi o tome razmišlja. To se ne može dogodit. Ma sreća, i nije. Kako ja oću, tako je, uporno ostaje živa. Dokle ja ne kažem, ne ideš ti nigdi. I iša sam kroz bistro jutro, skrečući od sebe puno značenje mogućega, ignorirajući ti strašni događaj koji čeka sa strane realnosti, kotrlja se paralelno i čeka pravi momenat kad će uletit i postat stvaran. I pravia sam se da ga nema, jer ga ne može bit, a dan me zatrpava sa jeftinom simbolikom. Mislim, zašto su dvije crne, crne vrane jedina stvar na jedinom sunčanom krovu dok sam ja u sjeni? To je ono o svjetlu na kraju tunela, samo šta je tamo naplata. Makar je to bit će ne veseli puno, a ne mogu to još znat, a bilo bi mi drago da nije tako, sigurnost je opet rastvorena na vjerojatnosti. Samo, ne'š ti vjerojatnosti, kad imaju jednu olovnu kolombu, kobilicu (otac je, na starome nam brodu, kolombu punia nekim olovom sa bolničkoga otpada) koja ih sve vodi u istome pravcu, i kako se pomicat među paralelnim nitima dokle ne dođeš dovoljno daleko da vode negdi drugdi? I svaki put je put sve dublji. Nadam se da sam u krivu, ali me strah da ja nisam uvik na kraju u pravu. Nobody ever said a day has to be juggled into any kind of sense at day's end. Reče netko pametan. Nije li tako? I može bit, kako god da znam da je budućnost sigurno mjesto, vuče se ispod svega jedna tamna traka u koju se može past, i koja može, nezamislivo, pretvorit bivanje u neugodno i mračno mjesto. Ali neće toga bit, pa je sve ok. U međuvremenu update sa druge strane: postoje procedure, postoje institucije i bit će najgore moguće daljnje rješenje. Olovo kažem, olovo. Uteg i težak put, mračan smjer. Jebo sve. Ako sam i moga mislit o nekome optimizmu, ovo sad petlja stvari... I ode moje raspoloženje opet... Nešto sam dalje pisa, veselije, ali sam maka, nije bilo gotovo, a ne znam i koliko bi imalo smisla u ovakvome postu. Ah. Evo barem slike od subote navečer. Takve kakve jesu. Ne mogu istovremeno slušat super svirku i pazit šta radim sa aparatom. Photoshopom spašavano. |
| < | listopad, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv