|
Ha, a ništa puno ne viče da oće vanka, pa eto. A žaj bi mi bilo zapustit ovo skroz. Devet dana .. ubia sam nešto šta mi je hodalo po vratu .. u Baedekerovoj zemlji, ili osam dana, nemam pojma. Loše brojim dane, a računanje na bazi sedam mi baš ne ide, ono od dana do dana. Ma ne snalazim se baš ni od datuma do datuma. Uvik me buni onaj tekući, prvi i zadnji, prvi ili zadnji: je li devet dana ili osam dana? Zapravo, ako je od utorka do sride, onda je osam. Šta ja baljezgam. Osam dana Baedekerovog vremena di nemam pojma kad je subota, kad je nedilja. Šta znači nedilja? Da se ne radi, pa ni busevi ne idu baš, pa ne možeš od Ballyvaughana do Kenmarea. Pa staneš u Kilarneyu i otkriješ nacionalni park, pa se šetaš. Tako naslijepo bježim iz Baedekerove zemlje u stvarni prostor, nisam iša u šumu šta je na karti, preša sam cestu i mislia sam da je park. A vidia sam jelena, i on je vidia mene i nije me baš tia upoznat. I krave izad ograde. I rijeka mala, i osmerac na jezeru i patke. Patke svugdi. Ima bit da bi ljudi pričali sa patkama, ili labudovima (bogati, šta su te beštije *velike*) pa im daju jest. Kako ćeš drugačije? Tri su načina za ostvarit vezu: udrit, pripast ili dat jest. Pa im daju ljudi jest, pa je puno ptica i gužva na površini. Draže mi je kad samo prođu kako koja, kad im se da. Kad sjedim uz mali kanal i prolazi familja, patka i tri male, jedna šporke bijele boje. Posli onoga jelena proša sam kraj jednoga para, "kad god ja pokažem nešto, ti odma moraš uzest vodič i provjerit" kaže ona, "ovo je ozbiljno" mislim ja. Tako kad mi se i učini da sam u normalnome svijetu, opet su turisti okolo mene. Ali je, kako sam gost, dućan mora negdi neki radit, jer meni treba. Gladan i žedan očekujem, podrazumijeva se da ću di imat uzest vodu i kekse kasno navečer. Kako mjenjačnice mogu ne radit u nedilju popodne? Mogu, to je više onako retoričko prisjećanje. Ali onda nađeš neki hotel. Mora bit smještaja negdi, kad se samo iskrcam i idem gledat. Tako šta god da ja kažem, u toku sam turističkog vremena, u turističkom prostoru. Osim možda zadnju večer, sa Johnom i Anom u pubu na Dorset ulici. Nisam bivao turistom, nego sam se nalazio sa prijateljima. I kad se vraćam na noge u dva ujutro, osjećam se prisutno i pripadajuće. I u zoru, kad falivam put do autobusa, po pustim ulicama. Ma ne falivam, skrenia sam jednu prije, pa sam doša sa druge strane kolodvora. Nebitno. Novi album Broadcasta je super. Aksiom: ako su dva ili više nijemca (njemice) u sobi, vjerojatnost da će barem jedan (jedna) hrkat, je stopostotna. Jutro posli druge večeri mi je bilo muka od svog onog piva, i od ranog dizanja i od lošeg spavanja (D), nisam tia povraćat u zahodu u sobi. Bilo mi je neugodno, bilo bi me sram tako probudit ljude, pa sam odlučia se olakšat na kolodvoru. I spustim se u dublinski wc, i idem prema kabinama a neko tri dalje riga. To je o slučajnostima. I jesam i ja, ali mi je isto bilo grozno cilim putem do Sliga. A zadnje jutro mi nije bilo muka, iša sam doma i šta me briga za to. Doć doma i naspavat se, ajme sriće. Ma bilo je lipo. Ali me umorilo. Nazad sam na poslu, po danu hiberniram, nešto mi se ne da baš družit. Ma mislim, da, ali mi je nekako gnjavaža javljat se okolo. Ne znam šta bi reka, ili šta bi predložia. Maksimir ide dobro. Iša je dobro. Otiša je dobro, je li tako? Treba mi svršeni oblik. Nije gotovo ništa, nego je ta jedna faza išla fino, glatko i dobro. Svidile su im se te osnove, sviđa im se ideja. E, a sad tome treba dat pravi oblik, i kad god mi bljesne nešto i ja idem bliže to pogledat, izvitri i postane grubo, nekako nezgrapno. Baš ono šta bi činilo ljepotu, nikako ne mogu nać. Česma, pumpa, voda ispadne nekako, a neinteresantno. Glava, oko, ruka, papir i glava se nikako ne uspiju razumit kako treba. Eh. A smislit ću nešto lipo, valjda. I ovo bi trebalo redizajnirat, i stavit možda koju sliku u ovaj post. Drugi put. |
|
A, nešto se osjećam krivo šta ništa ne pišem. Još se ovako izvlačim da ne čitam tešku knjigu koju oću čitat. Prevruće mi je za teško probijanje, ne želim zapinjat. A to je još opravdavanja. Gledam slike. Koji je stupanj na kojemu sam zadovoljan? Je li može svaka bit iznimna? Ne volim one koje izgledaju kao da su se napravile same od sebe. A to su one koje je lako napravit. Ili ih nije lako napravit, nego mi je to samo tehnologija omogućila? Bi li se sad zavarava da je to neki nadiđeni stupanj, i kako sam sad nezadovoljan postignutom vještinom i tražim više? Ili je istina da su one prosječne u najboljem slučaju, obične. Bezvezne. I može, eto, bit da laskam sebi pretvarajući se da sam perfekcionist, dokle samo nisam dovoljno dobar. Ali neke jesu super. Zbog njih sam sretan. A šta ako su slučajne? Netko ima sreće u kartama, ja imam u kadriranju? A na nekima izgledam super, na nekima grozno. Ma, to je istina za svih. Ali zašto onda sebi u ogledalu izgledam dobro? Pa ne bi li to značilo da imam dobru sliku o sebi, kad je baš nemam? Ma, koga briga. Bijah na mjestima. Strah me da mogu bit u krivu, onda kad najviše želim bit u pravu. Koliko tad iskrivljujem stvarnost u svoju sliku, samo da uvjerim? Onda želim bit u pravu, a kasnije sumnjam i strah me da nisam. Neka stvar koju izgradim, pa se polomi i padne u bunar među staro kamenje. Kad nametnem svoju volju i kasnije sumnjam da nisam bio u pravu, otvaram se negdje sa stražnje strane i bojim se da sam tu netko tko ne želim bit. Ne želim povrijediti, ne želim bit povrijeđen. Imam li konačno odmjerenu količinu pažnje za druge ljude? Ako pazim na nekoga, da onda budem nepažljiv prema drugima? Izgubio četiri kila prošlu sedmicu, sad nadoknađujem. Znoj, vino, nedovoljna hrana. Redovito vino. Sad navečer osjećam malu prazninu tamo di je bilo. Trebam nekoga drugoga u svojoj glavi. I radim, smišljam, još ne stvaram, odgađam taj momenat jer me strah da neće doć. Pričali smo sa Kawabatom posli zadnjeg koncerta, kaže kako je on samo vodič za ono šta stvara. Osjećam mu tu stalno čudo ka stvarima koje izlaze iz tebe. Ne želim stvarat potpuno sam, jer je sve šta napravim mi već poznato. Želim se iznenadit, otvorit ovaj balon usred glave koji je pun nečega, ne znam čijega, nadam se mojega. Ja bi da je moje, i da budem sebi nov. Ili da budem nekome drugome nov. I da meni neko drugi bude nov. Je li ide tako razmjena? Ne znam više točno. Ali svejedno, sutra treba na razgovor sa ovim malim, a jel ga mogu zvat elaborat? da vidim šta će oni reć. Onda ću morat počet činit, ne više premišljat i razmišljat. Počet izmišljat. Ma, samo me boli glava od vrućine. Je li ovo sparina? Ne znam, radi mi klima, ali me grije lampa, grije me ekran. Idem se maknit. |
| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv