Pjesme s drugog kata
21.04.2005., četvrtak
Kad zatvorim oči vidim granice Nacionalnog Parka Sjeverni Velebit (svjetlo zeleno) i grada Senja (tamno kafeno), i ne poklapaju se (a trebale bi). Jebemti šlampave ljude. Sad bi ja to kao treba popravljat. Ma zapravo ne bi, kad se isprinta u 25000 jedva se vidi.Netko je svojevremeno u Hrvatskim Šumama imao zadatak da nacrta šume na Velebitu. (lijepo zvuči. reality check. samo u AutoCADu, ne na pravom Velebitu). Ja sad pizdim jer se te šume ne poklapaju ni sa katastrom, niti se njihove granice poklapaju sa granicama općina (a trebale bi). Kaže mi profesor da to nije bitno, i to je olakšanje. Ali me isto izluđuje šta trošim hrpu vremena izrađujući nešto šta na kraju neće bit točno. Vanka jako puše, prolazi mi kroz krovne prozore i osjećam hladni zrak u kosi. E sad, ja bi moga potrošit iduće dvi sedmice usklađujući te šume sa podlogama, i onda bi bia miran. Ali jebate, nisam lud. Valjda. I ja ću po ovome vitru sjest na biciklu i ić na Jankomir. Eh. Putem doma je prvo jedna ptica gledala u mene, mislila se maknit ili ne maknit? Pa se makla. Šta sam opasan. Nemam pojma koja je to vrsta. Znam golubove galebove vrapce vrane. Zna bi i sovu da je vidim. Znam pingvine, na Islandu sam vidia puffine. Ne možeš falit puffina, ultrasmiješna ptica. Nemam pojma o drugima. Vidia sam dva goluba kako se jebu, kraj staračkog doma. I doma sam naša mrtvog osušenog malog pauka na majici. Raspa se na komadiće kad sam ga iša maknit. Došli su mi moji. Čekali su me biži, meso i kumpir kad sam doša doma. Sunce je, i to je dobro. "Some are born to obscurity and others only achieve it through diligent effort." Roger Zelazny, A Museum Piece |