U prošlom sam tekstu pisao kako sam obrezao staru višnju do određene visine. Već prije sam sakupljao savjete ljudi koji imaju svoj voćnjak. Njihova je preporuka bila odrezati stablo do korjena no ja sam se držao svoje ideje da ću samo obrezivanjem brže dobiti novu krošnju. U komentarima prošlog posta Moslavac mi je objasnio što ću ovako dobiti i zbog čega bi bilo ispravnije odrezati stablo do korjena. Na proljeće će iz korjena nići nove grane i moći ćeš od jedne dvije formirati pravu krošnju. Hvala na savjetu prijatelju.
Iskreno rečeno, pomalo me plašio pogled na debljinu debla a ja imam samo lučnu pilu. Iznenadilo me da je lakše piliti no što sam očekivao. Pilio sam do polovice s jedne, jer luk pile nije dopuštao dublje piljenje, a zatim s druge strane. Piljenje je otežavao nizak položaj pa sam nakon cca dva sata napokon srušio debelo stablo. I ovdije sam morao vršiti prednaprezanje konopom da deblo ne padne na ogradu.
Napokon je na zemlji.
Pomnim pregledom presjeka vidjeo sam da je srce trulo, mekano pod pritiskom prsta.Također se vidi i da deblo polako propada od kore prema sredini. Ovime se odluka o rušenju stabla pokazala ispravnom. Još je jedan razlog ispravnosti ove odluke. Ispred moga vrta, desno od srušenog stabla, iza ograde, kanim posaditi patuljaste trešnju i marelicu pa bi kasnije rušenje na tu stranu bilo skoro nemoguće. Nakon obavljenog posla mjesto reza zaštitio sam voćarskim voskom i nadam se da ću u proljeće ipak vidjeti mladice.
Pored našeg vrta ogromno je stablo višnje. Radovali smo se plodovima i kolačima. Kako je bila tek polovica ožujka kada je na par grana procvalo par cvjetova, mislio sam da je još rano za puni cvat. Na žalost, prevario sam se. Tih par cvjetova bilo je sve što je procvalo i ni jedan se list nije pojavio na granama. Tek tada sam vidjeo da se kora na suhim granama ljušti a grane su prepune rupa od nametnika. Već tada sam odlučio da ću ga na jesen obrezati i pokušati spasiti.
Prije dva tjedna odluka je konačno pala. Idem u rezanje krošnje. Ogromno stablo, više od krova, zahtijevalo je pravu pripremu. Danima sam razmišljao kako to učiniti i zaključio da je najbolje donje grane rezati s nogara, a do krošnje napraviti ljestve po granama. Od alata sam imao ručnu pilu za grane i malu akumulatorsku pilu.
Ogromno stablo koje je trebalo obrezati
Donje grane rezao sam s nogara koje sam napravio kada sam trulu šupu preuređivao u vikendicu (o tome drugom prilikom).
Do krošnje sam po granama napravio ljestve
Zbog opasnosti da velike grane padnu na krovove šupa ili tamo gdje ne želim, vršio sam prednaprezanje grana uvijanjem konopa.
I na kraju, trebalo je trule i zaražene grane spaliti da spriječim širenje bolesti i nametnika iz odrezanih grana. Krajeve odrezanih grana zaštitio sam voćarskim voskom. Vidjeo sam da su na prerezima zdrave. Pepeo sa posuo po vrtu.
Nadam se da će na proljeće stablo oživjeti i da ćemo ipak uživati u plodovima, možda ne već slijedeće godine ali bilo bi mi drago da sam ga vratio u život.
Na balkonu u Rijeci maštao sam kako bi bilo lijepo imati svoj komadić zemlje, svoj vrtić u kome bih mogao uživati. Ispred naše kućice u cvijeću u Osijeku maleni je vrt a meni ipak dovoljan. Bio je zapušten do bola i sav obrastao. Već nakon par dana počeo sam ga uređivati.
Susjeda ja vidjela kako radim uz komentar: Ta ti je zemlja neplodna i to ti je uzaludan trud. Ja sam vjerovao sebi i uredio vrt, zasadio tikvice, rajčice, babure, krastavce ... Uživali smo u plodovima mojih ruku iz našeg vrta.
Isto su mi govorile za grožđe na pregoli iznad dvora kada sam ju obrezivao, a bila je godinama zapuštena: grožđe kiselo, trpko, nejestivo. Uzaludan ti je trud, imati ćeš samo posla svaki dan čistiti trule plodova sa dvora. A mi smo ljetos bili obilno nagrađeni odličnim slatkim grožđem.
Sada sam se uhvatio lopate pripremiti zemlju za zimu i proljetnu sadnju.
Okopan i pognojen. U pozadini je moja "vikendica", šupa koju sam potpuno uredio i zamjenio salonit limenim krovom. O tome drugom prilikom.
Nakon sedam mjeseci napokon uživamo u našoj kućici u cvijeću o kakovoj smo uvijek maštali. Puno je lijepoga i lakše je to pokazati sa par slika nego riječima.
Naš stančić lijevo, prizemlje i kat. Dva prozora desno pripadaju susjednom stanu
Na terasi pod pergolom već ranim jutrom i do kasno u toplu ljetnu noć
pijuckamo kavice.
Iz Rijeke, grada stepenica bez metra biciklističkih staza, došli smo u grad gdje je najviša stepenica rubnik na cesti a biciklističke su staze uz svaku cestu. Naljepše je popodne sjesti na naše bicikle i uživati uz Dravu.