U godini koja je na izmaku doživjeli smo sve najljepše o ćemu smo godinama maštali. Napokon smo kupili svoju kućicu i svoji smo u svome. Sada živimo u Osijeku, gradu s najviše parkova u Hrvatskoj, gradu bez stepenica i uzbrdica, gradu po mjeri čovjeka. Ljepotu vlastitog stana dopunjava vrt u kojem uživam i dvor natkriven brajdom s koje ljeti vise slatki grozdovi.

Posebnu toplinu doma daju nam naše male mazice.

Svima želimo da ispune svoje snove i nadanja u godini koja je pred vratima.

Proljetos, upravo na rođendan moje Drage, nedaleko nas dvoje mladih poklanjali su mačiće iz legla. Ima li ljepšeg poklona za rođendan, bio sam oduševljen, Dok sam ih gledao jedan je mačić odabrao mene kao i ja njega. Ljubav na prvi pogled. Sreću moje Ljubavi teško je riječima opisati kada je vidjela poklon.

Nedugo nakon toga djeca u susjedstvu dobila su na polkon mačkicu, jednako staru. Prvobitno oduševljenje je brzo splasnulo i mačkica je bila više prepuštena sama sebi no djeci. Ubrzo je skakala kroz prozor na katu da dođe k nama. Nakon mjesec dana lako smo se Draga i ja dogovorili da posvojimo i mačkicu. Najbolje što smo mogli napraviti. Maleni su postali nerazdvojni kao brat i sestra. Za razliku od mačaka koje čitav život provedu u kući one su prave sretnice. Njihovo je carstvo naš vrt i susjedni vrtovi. Ranim nas jutrom bude da ih pustimo van. Povremeno se dođu javiti da su tu i nešto pojedu i opet van. Naučile su da je poslijepodne vrijeme za odmor i spavanac i same dođu. Svakih par dana donesu guštera, miša ili pticu.

Danas smo presretni da ih imamo. Uljepšavaju nam svaki trenutak. Ne možemo zamisliti kako bi nam kuća bez njih bila prazna.

Ovih par godina koliko nas nije bilo na blogu više smo boravili na ličnjaku. Kao i sve drugo što je novo, bilo nam je u početku zanimljivo.Bili smo članovi nekoliko grupa koje su nas zanimale. Jedno smo vrijeme imali grupu koju smo mi osnovali, točnije Draga je bila inicijator.

S vremenom su nam dosadile grupe u kojima su se vrtile uglavnom iste teme. Primjer su grupe u kojima se uglavnom vrte fotke nečijega grada, po tisuću puta viđene, objave koje su tu tek da bi netko rekao dobar dan, tek da bi se javio, silovanja vijestima sa kjekakvih tiskovina jedne te iste na večini stranica, forsiranje kojekakvih fifica iz dana u dani i nečijih intimnih života kao da su pretplačeni da se o njima piše svaki dan.

U svemu tome, mene su najviše živcirale navlakuše tipa: Ovo je najbolji lijek na svijetu protiv, ova je voćka najbolja na svijetu, ako u hranu dodate jedan sastojak, uzimao je samo ovo i ozdravio od šet vrsta rakova ... Slične se navakuše objavljuju i na stranicama tiskovina. Jasno sve da bi otišli na stranice gdje bi mogli pročitati što je to OVO i tamo ostavili svoj klik. Na skoro svaku takovu objavu sam se izrugivao u komentarima, posebno ljudima koji bi mi objašnjavali što je to na slici ne shvačajući moje izrugivanje. Na kraju sam vidjeo da je najbolje takove stranice zabraniti da mi se ne pojavljuju i ne dižu mi tlak.

Pa onda silovanje Hrvatskog jezika kojekakvim outfitima, stylinzima ...

Da vas previše ne silujem, evo i jedne moje navlakuše: OVAJ je lijek najbolji na svijetu protiv podočnjaka. Način primjene pročitajte u komentarima

Kada smo kupili stan u Osijeku uz njega smo naslijedili i garažu, kako je to rekla bivša vlasnica. Radi se zapravo o drvenoj šupi, jednoj u nizu. Već na prvi pogled bilo je vidljivo da su sve u lošem stanju a na salonitnom je krovu brdo bršljana.S krova naše sam skinuo 6 do 7 lubika bršljana.

Moji strahovi su se obistinili kada sam unutra vidjeo da najlonska folija koja je bila pribijena ispod nosaća visi pola metra a iz trbuha cijedi kišnica. Na dodir sam osjetio u tendi granje bršljana. Pretpostavio sam da su u toj vodurini vjerojatno i drveni nosači dobrano truli. Kada sam uklonio tendu iz nje je visila šuma bršljana koji se uvukao među salonitne ploče na krovu. Drvena greda koje sam se najviše plašio potpuno je pretrunula i od nje su ostali samo krajevi.

Svi dijelovi drvene konstrukcije koji su bili izloženi vodi potpuno su pretrunuli, a čitava lijeva strana šupe visila je u stranu petnaestak centimetara.

Nije bilo druge no uhvatiti se pravog posla. Sreća da sam imao dobre dvije grede koje sam postavio na pod. Na njih sam postavio upore da osiguram desnu stranu, a zatim sam zategama od konopa privukao lijevu stranu da ju vratim u okomicu. Nakon što sam napravio čitavu novu konstrukciju, umjesto salonita postavio sam limeni krov.

Drvene upornjake sam iskoristio kao nosaće za police. Između greda na podu ostao je prostor koji je trebalo popuniti i napraviti pod umjesto betonskog koji je bio u jako lošem stanju. I tu sam se snašao. Umjesto da skupo plačam odvoz salonita koji sam skinuo sa krova i njegovo skladištenje, jednostavno sam ga stucao i ugradio u podove na koje sam na kraju stavio pločice koje su nam ostale nakon uređenja stana. Sada imam vikendicu u koju smo smjestili sve što nam u kući nepotrebno zauazia prostor, moj alat, bicikle i masažnu fotelju u koju mi je uživanje sjesti i gledati vrt i našu kućicu u cvijeću.

Vrata sam lijepo sredio a iznad njih postavio limenu strehu da ih zaštitim od kiše.

U čitavom poslu imao sam nesebičnu i veliku podršku moje Drage. Posebno je njena pomoć dobro došla prilikom skidanja salonitnog krova i podizanja limenih ploča od pet metara za novi krov. Sam to nebih mogao učiniti. Hvala Ljubavi moja.