Uzeh te u dlan
Primaknuh tvoje usne
Svojim usnama
Utonuli smo
U poljubac

Sa okusom mora i sjećanjem na Japan.

I pjesma za moju Ljubav

Kako o vremenu koje živimo progovoriti na drugi način? Prazno dječje igralište i izgubljena igračka dovoljno su rječiti ...

Oznake: korona, covid-19

Kako je lako manipulirati osjećajima ako je čovjeku servirana vijest tako da ne razmišlja o stvarnoj situaciji.

Povod ovome tekstu je blic koji nam se danima, par puta dnevno servira kao zanimljivost na teveju: Pas svakoga dana čeka gazdaricu s posla. Na prvi pogled svatko će vidjeti prekrasnog psa i pomisliti kako vjeran pas stvarno čeka gazdaricu zbog ljubavi valjda. I sve bi bilo bajno kada ne bi bilo i drugog pogleda. A pažljiviji promatrač primijetiti će da je pas zapravo opasačem vezan za ogradu. Kada to vidite morate se upitati koliko je pseće ljubavi u takvom čekanju gazdarice koja radi, a koliko je zapravo okrutnosti gazdarice koja ostavlja svog "ljubimca" satima obješenog o ogradu.

Hachiko je ipak nešto drugo. Hachiko je pas koji je svaki dan sam dolazio čekati svoga gazdu, pa i deset godina nakon njegove smrti!

Moramo li baš svemu što nam se servira slijepo vjerovati?

Dodatak: Da ne ispadne da i ja manipuliram, po prvi sam puta vidjeo nakon što sam objavio post, da pokazuju psa u kući. Da su to prije pokazali, možda posta nebi bilo. No ostaje činjenica da je uvijek pas prikazan kako privezan za ogradu čeka gazdaricu, bez pobližeg objašnjenja koliko je to sati i da li ga gazdarica dovede kada dođe na posao i ostavi vezanog da čeka do ne završi radno vrijeme.

Prekrasan dan, stvoren za šetnju, ipak treba iskoristiti šetnjom, a ne samo kroz prozor gledati. Usput svratih do DM-a u redovnu kupnju nekakvih sitnica, nikakve zalihe. Pa kada sam već u WTC-u obavio kupnju, zašto ne produžiti šetnju do grada.

Sve ulice prazne. Tek poneki šetač, mislim da su više izašli prošetati pse nego što im bilo do šetnje.
Na praznom Korzu sjedi curica i prodaje zumbule. Kupih stručak i produžih dalje.

Negdje na polovici zaustavi me ekipa HRT-a. Ma gdje baš mene nađu da zaustave na pustome Korzu?
- Dan
- Dan
- Možemo vas pitati par riječi?
- Može ... Mirišem ja svoje zumbule, gledam i nudim i reporterki neka pomiriše. Odmiče se k'o vrag od tamjana ...
- Šta vi mislite o virusu i kako se pridržavate mjera opreza?
- Kojih mjera?
- Pa to da držite razmak od ostalih ljudi, pa ...
- Okrećem se ja oko sebe, nigdje nikoga osim nas, njušim moje zumbule i smijem se: Od koga metar???
I tako nakon još par bla, bla, pozdravismo se i nastavimo svatko svojim putem

Prođe nedjelja. A sutra ćemo pjevati onu krasnu češku pjesmicu: Jučer je bila nedjelja

Bilo je u HV-u zanimljivih tipova i zanimljivih dogodovština.

Kod nas u postrojbi bijahu dva prijatelja, i sada se smijem kada ih se sjetim. Bili su od one vrste ljudi koji smatraju da su najpametniji, da o svemu sve znaju i što je najvažnije, smatrali su sebe centrom svakog druženja, pokretačima bez kojih se ne može. U svojoj veličini i veličini svoje pameti, nisu bili svjesni kako ih zajebavamo i držimo za buline, što bi dalmatinci rekli. Nije se moglo početi pričati ni o jednoj temi a da oni ne uskoče pamet prodavati.

Sjedimo mi tako jedno veće, svatko sa svojim mislima. Sjede i njih dvojica. Osjetimo u zraku da će početi zajebancija na njihov račun.
-Kako me danas zajebavaju hemeroidi, kaže vozač.
-To ti je profesionalno, nastavi jedan od vojnika, pa tiše doda polupitanje: A s koje strane šupka te zajebavaju?
-Ma jebu me s desne strane ...
-Ja sam čuo da to često ovisi o tipu vozila na kojoj ćeš strani dobiti hemeroiode ... ubaci se treći, a svi pogledavamo kada će prijatelji nasjesti, koliko će izdržati

Jasno da nisu dugo izdržali a da se ne ubace. Sve znaju o svakom vozilu kakve probleme oko šupka radi ... kakve hemeroide izaziva FAP, kakve Tatra, kakve obična Simca
Nema šanse da mi dođemo do riječi pored silne pameti. Tek tu i tamo bi pokoju mudru ubacili da ih još malo podložimo, hahaha

Kada je već Vrag odnesao šalu, kaže vozač s početka priče: Kakve sam ja kurčeve sreće, ja bih iz vreće pune pizdi izvukao onaj jedan jedini kurac koji se nalazi u vreći!

Tu poskoči jedan od prijatelja: A ne ne! Treba znati kako ruku u vreću zavući! Ne ovako:

Ovako to treba raditi, pa ispruži dlan a izbaci srednji prst i zavrti rukom kao da po vreći mulja ... Svi smo odmah shvatili čemu taj prst služi ... hahaha ...vidjeli smo zorno pizde kao krafne naslagane na prst ... hahaha

Pouka za kraj ... I sreću treba znati uhvatiti

Oznake: sreća

Svi volimo vidjeti zanimljive forme oblaka. Jučer mi nad morem pažnju privukao oblak-meteor. Sasvim dovoljan izazov za škljocnuti ...

Pa tko su ti popovi da si uzimaju za pravo propitivati odluku Ustavnog suda u današnjoj Izjavi hbk (hrvatske biskupske konferencije ... iz poštovanja pisano malim slovima).
Tko popovima daje za pravo da dovode u pitanje i sumnju odluku Ustavnog suda o udomljavanju djece od strane istospolnih parova? Koliko ja znam, nitko nema pravo prozivati Ustavni sud zbog donesenih odluka pa bi slijedom toga i crkvenjaci morali to poštivati. Kada će se već jednom prestati miješati u život izvan crkvenih zidina?

Hajde da ovu popovsku izjavu pogledamo s druge strane. Na ovaj način, popovi su dali oružje u ruke članovima svoga stada da vitlaju mačem nad glavama istospolnih parova, i ne samo njih već svih onih koje smatraju drugačijim. Ako kaže crkva da nemaju pravo, onda im i mi odričemo pravo na udomljavanje djece.
Sramota crkve i dalje se nastavlja. Umjesto da krenu putem dvadesetprvog stoljeća oni i dalje vežu uteg oko nogu puka.

Nema fotke? Jasno da nema kada su vremena mračna, a zna se kako je teško u mraku vidjeti pravu sliku!

Kako se približava ovogodišnji put u Prag, tako je vrijeme da se polako oprostim od Japana. Ovaj puta par fotki i riječi o letu Waršava-Tokyo i obratno.

Radovao sam se tom letu jer je to bilo prvi puta da čitav let prođe danju.
Priznajem da me let do Tokya totalno zbunio i nisam se znao snaći koje je vrijeme dana ili noći. A noći zapravo nije ni bilo. Vremenska razlika je 7 sati. Iz Waršave smo poletjeli u 15:10 a u Tokyo smo sletjeli ujutro u 8:40 po tamošnjem vremenu. Stvarno vrijeme leta je 10:30, i u to smo vrijeme valjda doživjeli i zalazak i izlazak sunca nad polarnim krugom. Jedno mi se vrijeme činilo da letimo noću dok nisam shvatio da kroz prozore na suprotnoj strani vidim dnevno svjetlo. Nisam znao da se prozori zatamnjuju da bi putnici mogli odspavati pa nisam vidjeo dio leta nad Sibirom. Na prijašnjim letovima do Tokya, na prozore su se spuštale zavjese, a ovdije su zatamnjenjem stakla upravljale stjuardese iz daljine.
Monitor na kome možemo birati šta gledati izuzetno je koristan da bi vidjeli gdje se trenutno nalazimo, pa sam nastojao putem snimati da mi ovako može poslužiti kao orjentir.

Zato sam sve nadoknadio u povratku. Iz Tokya smo poletjeli u 10:15 a u Waršavi sletjeli u 14:25. Kako to smiješno izgleda kada se zanemari 7 sati vremenske razlike.
Očekivao sam da ću gledati ledenu, snježnu pustoš Sibira, a snijeg i led zapravo nigdje nisam vidjeo, osim poneke bijele krpice. Fascinirao me Ob nad kojim smo letjeli satima i beskrajna dosadna tundra isprekidana vodotocima i jezerima.

Nad Poljskom

Zora ili suton?

Nad beskrajem Sibira