Kako pomoći ljudima s posebnim potrebama i kako to čine Japanci
VERY SPECIAL MUSIC FESTIVAL
Pisali smo već o ovom festivalu kojem smo bili prisutni u Osaki i uživali čitavo poslijepodne. Tražeći na yutrubi više o festivalu došao sam do podataka zbog kojih vrijedi ponovo pisati.
Festival je rođen u Sendaiu 2001.g. Namjera mu je da njeguje osjećaje bez barijera. Ovaj festival posvećen ljudima s invaliditetom ili bez njega, postao je jedan od najvećih glazbenih festivala u Japanu. Muzički fanovi u Sendaiu prepoznali su ovaj festival kao dan kada grad postaje pun osmijeha. "Svatko je različit, svatko je lijep", moto je ovog festivala.
U ovom videu možete pogledati kako festival doživljavaju ljudi s posebnim potrebama, kao i šta o festivalu misle glazbenici. Evo izjave jednog od glazbenika, Mitsutoshi Anbe: Prije festivala, nisam znao da ljudi u invalidskim kolicima nemogu priječi prepreku visoku 5cm. Također, naučio sam kako pomoći slijepim osobama, dajte im svoje rame da ih vodi.
Svim srcem preporučam vam da pogledate ovaj video.
Sretni smo da smo bili dijelom tog festivala ove godine i da smo svojim skromnim prilogom, kupnjom prigodnih šalova, pomogli ovu akciju.
Bili smo ugodno iznenađeni kada smo na kraju koncerta čuli kako svi izvođeći pjevaju pjesmu "Sukiyaki" koju smo mi svake godine pjevali po karaoke barovima. Zbog toga je i mene čuti kako pjevam u prvom planu iz sveg glasa ... hahaha
Teško je slušati sve ovo što se događa s našom brodogradnjom. Krivi lijevi, krivi desni, krivi svi ... Najteže je ljudima koji čekaju svoje plaće a budućnost je neizvjesna.
Ja ću se ipak pokušati na moj način osvrnuti na brodogradnju i stanje u kome se nalazi, a mislim da je izlaz izuzetno teško, ako ne i nemoguće naći. Žalosno, ali istini treba pogledati u oči i suočiti se sa stvarnim stanjem.
Dvije činjenice odmah svima moraju biti jasne.
Prva: Prošlo je vrijeme drvenih brodova
Druga: Brod je vrhunac, konačan produkt čitavog niza prateće industrije, a ne samo brodogradilišta.
Bivša je država bila okvir u kome smo imali rudarstvo, metalurgiju (crnu i obojenu), kemijsku idustriju s jakom proizvodnjom plastičnih masa... Uglavnom bila je okvir koji je u konačnici bio dobar temelj finalnom proizvodu, brodu. Raspadom bivše države, ratnim zbivanjima i poratnim raspadom sistema i pljačkama sve je to propalo. Ugašena je Koksara u Bakru koja je pekla koks za željezaru Sisak. U ruskim i poljskim mućkama propala je sisačka željezara. Ostali smo bez osnovne metalne industrije, proizvodnje čelika
U Rijeci je propao Benčić koji se bavio obojenim ljevom uglavnom za brodogradnju (brodskih okova) kao i ljevanjem propelera, propala je tvornica dizalica i ljevaona Vulkan koja je radila veliki dio onoga što se ugrađivalo u brod, počevši od zupčanika do brodskog vitla, propala je ljevaona Mamić, propao je Končar, propao je Tibo koji je radio isključivo za 3 Maj ... Propala je čitava industrija koja je radila za brodogradilište.
Rijeka je u bivšoj državi bila najjača u modelarstvu. Bilo nas je čak 27 privatnih modelara, radionica za izradu drvenih modela.
Za one kojima je takvo modelarstvo špansko selo tek malo objašnjenje: Za sve što se od metala ljeva treba izraditi drveni model (prije su bili drveni a sada je valjda tehnologija otišla puno dalje) koji se zatrpa u ljevaonički pijesak, zatim kada se izvadi iz pijeska u pijesku ostaje šupljina u koju se ljeva metal. Pokušajte samo zamisliti kakav treba biti drveni model kučišta motora da bi na kraju dobili odljevak kućišta. Neznam dali danas postoji još ijedna modelarska radiona u Rijeci. (Meni je nakon faksa bilo daleko interesantnije baviti se modelarstvom nego raditi u svojoj struci).
Da vas previše ne zamaram, propala je čitava prateća industrija koja je bila temelj brodogradnje. Otišli su i visokokvalificirani majstori trbuhom za kruhom, u brodogradilišta gdje se njihov rad cijeni, pa sada "majstore" uvozimo iz Bosne, Bugarske i bogte pita kojih poznatih industrijskih zemalja. Sada valjda uvozimo sve od brodskog lima do kvake na brodskoj kabini i onda od toga slažemo brod i mislimo ćemo biti konkurentni s pozitivnim poslovanjem.
I za kraj ... Brod je finalni proizvod i ne mislim da će bilo kakav pokušaj restrukturiranja i slične trice i kučine dovesti do ozdravljenja naše brodogradnje ma koliko mi to željeli. Još nikada nisam vidjeo da je netko uspjeo sagraditi kuću s temeljima u zraku, a mi smo temelje naše brodogradnje odavno uništili.
Koga još u ove tople ljetne noći ( a i dane), pored ružnih tema kojima svjedočimo u vijestima s teveja, zanima i čitanje takvih tema na blogovima. Zar nije ljepše uhvatiti se laganih misli, lepršavih kao večernji povjetarac.
Ljetne noći, još su ljepše i toplije kada smo zajedno. Opušteno, uz zafrkanciju ili samo uživanje u danom trenutku. Treba li tražiti više?
Večer na zvjezdarnici bila je kao stvorena za zajebanciju. Moja Draga, kojoj je šala posebno zadovoljstvo, napravila mi rogove na glavi kada je vidjela čupavog psića kako reži na mene. Pas se uplašio, neka su djeca vrištala od straha, a ljudi na terasi grohotom su se smijali kada su vidjeli kako lajem na psa. Veselo i nezaboravno. Biti lud, posebna je privilegija pametnih...
Bilo je i lijepih trenutaka na zvjezdarnici.
Posebno lijepo bilo je provesti veće u riječkoj luci. Kada smo sjeli u lokal na obali nebom je blizu proletio prekrasan meteor, velik, plavkaste boje, ostavljajući za sobom dugačak svijetli trag.
Vrijeme između i između ... često smo provodili igrajući remi s njenom sestrom i sladeći se odličnim kremšnitama i još ponečime ali o tome ni šapata (tu smo bili uključeni samo nas dvoje)
Topla ljetna noć. Leže na krevetu goli, ka od majke rođeni, jajna i spermić. Drže se za ruke i preznojavaju, vruće pa im neda mira.
Ma koje ja pizdarije pišem, ajmo ponovo.
Topla ljetna noć. Leže na krevetu goli, ka od majke rođeni, jajna i spermić. Ne drže se za ruke jerbo nemaju ruke. Dakle leže goli jedno pored drugog a vrućina im udarila u glave. Koje pak sada glave? Spermić ima glavu a di je glava jajnoj? E tu već dolazimo do problema koji je teško razriješiti. Ako jajna nema glavu a spermić ima, valjda je jajna ta koja ima da bude kuco, da šuti i trpi, a glavati spermić je gazda kuće (kuće ili pizde, jerbo di je kuća jajne nego u pizdi). E zbog toga spermići odluče da nikako nevalja priznati onu stambulsku konvenciju jerbo jajna nema šta da misli ni da se žali. Spermić je taj kome je dana glava i može od jajne raditi šta mu padne u spermijsku pamet.
Leže oni tako jedno do drugog, a noć topla, ljetna, oni goli, omililo se.
- Ja bi se malo spermila ...
- I ja bi se malo jajio
- Ali ja ti ništa o tome neznam. Učila sam o tome u školi kako to rade pčelice s cvjetovima .. kako ih oplode
- Pričaš gluposti. Kako pčelica može oploditi cvijet? A tko onda oplodi pčelice?
- E to ti ja neznam. Znam da muha oplodi muhu.
- Tu si u pravu. Ali muhe onda polažu jaja u govna a to mi se nikako ne dopada.
- A da se mi ipak barem malo pomazimo?
- Šta će biti ako se ospermimo ili ojajimo?
- Ma ne brini. Mi jajne se uvijek reproduciramo. Ima nas koliko ti drago.
- Pa i mi spermići smo bezbrojni i svi uživamo na isti način, to nam je u genima.
- A šta ako se ospermim pa mi oni dušobrižnici ne dozvole da prekinem?
- Evo ti tebe. Ma tko njima dozvoljava da se uvlače u svaku pizdu? Zar bi ti trebala naći jednu jajnu da s njome uživaš ili ja jednog spermića da s njime uživam?
- Ali onda bi nas proglasili lezbačama i pederima i oduzeli nam sva prava na zadovoljstvo.
- Mene je prošla volja da se spermim.
- I mene da se jajim.
- Ajd laku noć. Boli me glava.
- I tebi laku noć. Lako tebi kada imaš glavu. Mene boli čitava ovojnica ...
Pitanje za kraj: Trebaju li nam glavobolje kada život može biti tako lijep ... i mazan
Fotke su moje intelektualno vlasništvo. Svako drkanje nad njima strogo je zabranjeno.
Prošle sam dane vikenda i malo više proveo uz Dragu u Zgbubu. Bilo je lijepo, bilo je prekrasno kao i uvijek.
Jedno smo poslijepodne iskoristili da skoknemo do Bundeka na kupanje. Bilo je uzbudljivo otkrivati sve tajne toploga jezera.
Poseban je pak doživljaj priredila obitelj labudova koja je doplivala do nas. Čuo sam da znaju biti "opasni" i da napadaju one koji ih hrane. Pater familias se upravo tako i ponašao kada je došao do mene. Narogušio se i hrabro krenuo frčući, haha. No ubrzo je shvatio da to kod mene ne pali. Hranio sam ga iz ruke i često su moji prsti bili u njegovom kljunu. Kada je čekao hranu a ja mu nisam dao, grizao bi me za nožne prste da mu dam.
Oči u oči s obitelji labudova, doživljaj za pamćenje.
Jednom sam rukom hranio labudove a u drugoj sam držao tablet i snimao videa od kojih je Draga učinila ovaj lijepi video.
Kako ne staviti i par slika ovih ljepotana kada su tako spremno i ponosno pozirali.
Nakon prekrasnog popodneva na Bundeku, prošetali smo i do Trga.