Otiša si za Pune Lune, Crvene Lune, Galebe moj. Ka da je i ona tugovala.

Već par dana na teveju pričaju o dupinima koji su iz Sredozemlja doplivali u Jadran i kažu da su ovi Obični dupini u Jadranu izumrla vrsta i da su rijetki u Sredozemlju. Nadamo se da će ovi naći svoje mjesto u našem moru i ovdje se zadržati.
Danas smo imali priliku sresti ih na moru pred Rijekom. Prišli smo im polako, ne preblizu da ih ne uznemiravamo, i uživali u njihovoj igri. Stvarno ih je bilo lijepo gledati. Na sreću imao sam fotić pa sam učinio par videa iako sam znao da ih je jako teško kvalitetno snimiti iz daljine. Bili su svuda oko nas i bilo je problem kuda fotić okrenuti za uhvatiti njihovu igru. Dok krenem fotićem prema njima već su zaronili. No i ovoliko je sasvim dovoljno. Ovaj zadnji prošao nam je uz samu barku, ali dok sam uključio fotić već je bio iza nas. Da smo imali dovoljno vremena mogli smo više od sata uživati u njihovom društvu.
Video je sastavljen od nekoliko manjih videa jer sam povremeno nastojao uhvatiti njihovu igru.

Oznake: Dupini

Proteklih dana, dok je Draga bila ovdje, često smo se prisjećali lijepih trenutaka u Japanu. Moj kutak uspomena za tren oživi sve što smo zajedno proživjeli.

Nastojao sam da u tom mom kutku budu sitnice koje pričaju svoje priče na svoj način. Dok smo šetali Japanom nisam razmišljao što kupiti za uspomenu, jednostavno bi se poneka sitnica sama zalijepila za srce. Tako u ovom kutku imam jedači pribor iz Boeinga: japanske štapiće i normalan pribor (metalni a ne plastični) s logom QatarAirwaysa. Na letu iz Dohe za Japan oboje se služi uz obrok. Tu je i kutija japanskih štapića kupljenih na Miyajimi, pa štapići iz nekog običnog restorana u kome smo uživali u jelu.
Kutija šibica kupljena u kafiću nakon obilaska Fushimi Inare o kojoj sam nedavno pisao. Na stolu je bila i kutija šibica jerbo je to jedan od rijetkih lokala u kojima se može pušiti. Sjećam se kako nas je konobarica gledala kada smo tražili da kupimo baš tu kutiju. Pa uspomene u staklu iz Kyota, Himejia, Miyajime ... Pivska čaša iz Hard Rock Cafea u Osaki
Drvene posude posebna su priča. Kada sam ih uzeo u ruku imao sam osjećaj da lebde u dlanu. Znao sam isti tren gdje im je mjesto ... Drvena pločica za oko vrata koja je zapravo dnevna bus karta u Nari. Moj papirnati ždral, uspomena na Hiroshimu.
Sitnice a srcu tako drage. Svaka sa svojom pričom

Oznake: uspomene

Nisam neki navijač da bih tražio euforične scene po gradu. Spustio sam se do grada da bih snimio poneki zanimljiv detalj na Korzu i oko Korza, vezan uz današnje finale. Prošetah od jedanipo do tri više no polupraznim Korzom. Da nema onih dva, tri prodavača majica i nekakvih trubica, da nema tu i tamo poneki navijač obučen u kockice, po ničemu se nebi dalo zaključiti da je večeras taj veliki finale.
Meni ipak nemogu promaknuti detalji koji na drugi način govore o trenutku. Upade mi tako u oko da su fontane pred bankom prazne i ograđene, suhe. Vidjeh u petak da ih prazne pa sam pomislio da se radi o redovitom tjednom čišćenju i održavanju. Prevarih se. Upali mi se žaruljica da bih trebao obići ostale fontane da se uvjerim da nisu prazne samo ove dvije. I sve su druge prazne i ograđene!
Eto tako to radi grad Europska prijestolnica kulture 2020! Neće se valjda razdragani navijači kupati u predragocjenoj vodi riječkih fontana. Pa nismo mi tamo neki Zagreb pa da navijači kupaju svoja znojna tijela u riječkim fontanama kao Zagrepčani u Manduševcu ili Bandićevim fontanama. Bolje da se kupaju u pivu, vinu i inim alkoholima.

A možda grad brine o svojim navijačima da slučajno ne završe kao ova tica u fontani ispred kazališta.

Fushimi Inari je najvažniji od nekoliko tisuća hramova posvećenih Inari, shinto boginji riže. Smatra se da su lisice glasnici boginje Inari zbog čega su postavljene duž cijelog svetišta.
Slikama vas vodim onako kako smo mi prošetali i uživali u svakom trenutku, od ulaza u svetište do izlaska.

Oznake: Fushimi Inari Taisha, Kyoto, japan

Povod ovom tekstu (tekstu a ne postu jerbo ja ne postim) jedan je komentar koji glasi ovako: Ne volim žute i kosooke.
Nakon ovakvog komentara zamislih se i upitah: koliko zapravo znamo o Japanu? Izgleda da mnogi Japan još uvijek doživljavaju kao zemlju japanske bube (a ca!), malih žutih i kosookih ljudi, ljudi kao da su s drugog planeta. Zar je moguće da u današnje vrijeme, kada nam ljudi iz svih kutaka ove naše Zemljice vire s velikih i malih ekrana, s monitora naših kompjutera, mobilnih, laptopa i tableta, još uvijek ima ljudi koji kao da nisu vidjeli svijet dalje od svojih vrata i svoje kalete.
Pa i pitanje, zar je moguće da ljude cijenimo i volimo ili nevolimo samo zbog toga jer su po nečemu drugačiji.
A da Japanci nisu kao japanska kosooka buba koja leti od cvijeta do cvijeta i viče A ca! prilažem par fotki Japanaca onakvih kakve smo ih mi upoznali. Topli, otvoreni, prijatelji iznad svega i vrijedni poštovanja, bez obzira na oblik njihovih očiju i boju kože koja sigurno nije žuta kao limun.

Japan ... Ta divna daleka zemlja, divnih ljudi kojoj se uvijek rado vraćamo.

Oznake: japan

Šećem danas Rijekom i moram priječi cestu. Križanje dvije ceste. Čekam da semafor pozeleni. Napokon. Nakon par koraka, moram stati na otoku i čekati da me drugi semafor pusti dalje na suprotnu stranu. Za priječi jednu cestu, dva semafora, jebo sliku svoju. Da sam morao priječi još jednu cestu u tom raskršću izgubio bih možda desetak minuta na sve prelaske. Obratih pažnju i na kljucanje koje zvučnim signalom obavještava pješake o stanju na semaforu. Čuje se tek kada stojim pored semafora. Već nakon par koraka, na cesti se nečuje.
Imali li bolje inspiracije za usporediti s Japanom? Pa krenimo redom.

Svima je Japan pojam zemlje u kojoj se ubrzano živi, u kojoj svi uvijek žure. I to je skoro potpuno točno. Ali ta žurba nije isprekidana glupoidnim semaforima kao što je to kod nas slučaj. Semafori služe normalnom odvijanju života, a ne sjeckanju vremena.

Najprije zvučni signal. Na japanskim ulicama ugodno me iznenadio ptičji cvrkut. Od kuda tice? Umjesto promuklog kljucanja kakvo se čuje s naših semafora, u Japanu se semafori javljaju cvrkutom! Taj se cvrkut čuje s jedne na drugu stranu. Nema šanse da već nakon par koraka nečujete semafor. Koliko god je taj glasan cvrkut dobar orijentir slijepim i slabovidnim osobama, toliko svima pomaže. Imao sam osjećaj da me sigurno vodi preko ulice, imala ona dvije ili šest traka. Nisam morao buljiti u semafor na suprotnoj strani ceste da vidim kakvo je svjetlo još upaljeno. Normalan ili ubrzan pjev obavijest je koliko je vremena sigurnog prijelaza još ostalo. A kada utihne još ima dovoljno vremena za sve one koji nisu stigli priječi na vrijeme.

A sada o prijelazima. Na prvoj je slici vidljivo da se radi o raskrižju dvije relativno velike ceste. No isto je tako vidljivo da je promet na obje zaustavljen istovremeno da bi pješaci imali dovoljno vremena ne samo priječi jednu cestu nego i drugu ako moraju mijenjati smjer kretanja. Netreba čekati dva semafora.

Još su zanimljivija velika raskršća. Sav se promet zaustavlja istovremeno. Zebre nisu samo preko ulica. One vode i dijagonalno kroz raskršče, pa tako nemorate obilaziti dva, tri bloka da bi došli na dijagonalni ugao. Na ovakav način svi mogu u najkraće vrijeme priječi ceste u svim smjerovima. Pokušajte samo zamisliti koliko bi vam vremena trebalo uz naše semafore da prijeđete ovakvo raskršče da bi stigli gdje ste željeli.

Da, u Japanu se živi ubrzano, ali je sve učinjeno da taj život bude što lakši i sigurniji.

Oznake: japan, pješaci