U prošlom sam postu pisao o svojoj ljubavi prema cvijeću. Ovaj ću puta pokazati kako izgleda kada netko valjda mrzi sam sebe i sve oko sebe. Možda je riječ o objesti, o frustraciji, o pokazivanju vlastitog odnosa prema cvijeću koje bi trebalo svojom ljepotom svima nama ukrasiti trenutak. Šta je mislio onaj tko je ovo učinio ostavljam njemu na dušu. To je njegova slika.

U ovo jesenje vrijeme krasno je vidjeti cvjetove juke. Oko naše kuće ima desetak ili više stabljika. Sve su se sada spremale za cvatnju. Umjesto da uživamo u pogledu tužno je vidjeti polomljene sve cvjetne grane. Kakva je osoba to mogla učiniti? Da sam ga ja vidjeo polomio bih mu obje noge.

Juka, Yucca gloriosa

Volim cvijeće od kada znam za sebe. Uvijek sam svijet oko sebe doživljavao u travki, listu, cvijetu, zelenilu i ljepotama boja i mirisa. Moj je moto da je cvijet ljepše ubrati fotoaparatom nego škarama. Sretan sam jer i moja Draga ljepotu cvijeta doživljava na isti način. Svaki cvijet koji nam se nudi rađe ćemo pomirisati, pomilovati i uslikat nego ga ubrati kao poklon.

Prije dvije, tri godine, u ovo jesnjenje vrijeme poželio sam snimiti život zadnje jesenje ruže u jednom vrtu. Slikao sam ju svaki dan, od pupoljka pa sve dok nije rascvala punom ljepotom. Jedno sam jutro došao a ruža je bila odsječena, ona i onih par zadnjih pupoljaka na grmu. Obuzela me beskrajna tuga. Došao sam doma i učinio ovu animaciju u spomen na upravo tu ružu, sa njom na slici.

Opet danas vijest kako je jedan debelokožac izborio saborsku mirovinu. Čovjek radio pa zaslužio. I sve bi bilo u redu da to gadno ne smrdi po lopovluku.

Svatko od nas običnih smrtnika koji je tjerao papire za mirovinu zna koliko to potraje dok napokon stigne riješenje u ruke. Ako itko može, molim da mi objasnite kako ti, ma koliko povlašteni bili, mogu u jedan dan:

-Dobiti riješenje za mirovinu isti tren kada su rekli da bi rado ukrali dok je vrijeme.
-Isti dan riješiti sve papire da neće sada u mirovinu već će to staviti u mirovanje dok im ne bude kurcu drago da odu u mirovinu i dobiti i taj papir pa nastaviti raditi.
-Prekinuti radni odnos na jedan dan i isti dan zasnovati novi radni odnos na istom radnom mjestu.
-Ako svaki od tih papira treba vrijeme i to redom, jedan nemože stiči prije nego je riješen onaj koji se njime stopira, na koji je način moguće sve riješiti u jedan jedini dan?

Žalimo se na sporost naše administracije čije papire treba čekati mjesece, godine, a debelokošci, povlašteni sve skupa uspiju obaviti u jednom jedinom danu.

Kako ih nije sram pred narodom i pred njima samima. Gdje je Uskok ili Poskok da ispita tko je dobio ispod stola da debelokošcima i debeloguzcima sve isposluje u jednom jedinom danu.

Meni tu nešto jako, jako smrdi, pa makar se radilo i o narodnim zastupnicima.

Nije ovdije riječ samo o današnjem primjeru već o svima onima koji su to učinili čim su stupili u saborske klupe. Sram ih bilo.

Gledah nedavno na teveu interesantnu priču jednog od naših zadnjih svjetioničara, priču o svjetioniku i životu. Treča je generacija na istom svjetioniku, djed, otac a sada i on sa obitelji.

Protezala se kroz čitavu priču nostalgija za svjetionicima koji polako ali sigurno nestaju. Nova tehnologija zamjenjuje potrebu za plovidbom vođenu svjetionicima. GPS, radari, plovidbe autopilotima, moderni "moreplovci od kraja" kojima su unutrašnjost plovila i automobila skoro pa iste, čine svjetionike još samo lijepim podsjetnicima na neka prošla vremena.

Podsjeti me ta emisija na vremena kada sam znao ležati noću uz more i gledati svjetionike daleko na pučini. Njihovi su bljeskovi u zvjezdanim noćima stvarali u mojoj mašti obrise otoka ili grote na kojoj su se nalazili. Stvarao sam svoje slike obale koju su predstavljali. Zeleno-slobodan smjer, crveno-opsanost koju treba izbjegavati. Ovoga treba ostaviti po lijevoj strani, ovog drugog po desnoj strani. Oprez, pličina. Brojao sam njihove bljeskove, pojedinačne ili u grupama po dva, tri. Osječao sam ih kao prijatelja kojeg možeš zagrliti kada ti je najteže i koji će te uzeti za ruku i izvesti na siguran put.

Volio sam nočne vožnje barkom. Iznad mene zvjezdano nebo, od barke se odvaja pramčani val pun iskričavog planktona, iza barke dugi svjetleči trag. (Da li ste nekada za nočnog kupanja primijetili zeleno iskričavo svjetlucanje mora oko tijela?) Osječaj kao da plovim na oblacima. U daljini lelujava svjetla svičarica a između njih treperava svjetla svjetionika pričaju svoju priču o Silbi, Olibu, Ižu, Pagu, Istu, Molatu ... Motor jednoliko bruji, more, zvjezde, ja i treperava svjetla u daljini.

Ljepotu noći na moru i treperava svjetla svijetionika nijedan GPS, nijedan radar nemogu dočarati. Rađe bih u neveri gledao svjetlo svjetionika koje daje taj osječaj da ga možeš zagrliti i biti siguran, nego u treperavo svjetlo na komandnoj ploči. Da su na Marku Polu obratili pažnju na kornatske svjetionike vjerovatno nebi izletio na obalu. Daleko je teže posljedice ostavio onaj trajekt koji se u olujnoj noči nasukao u Grčkoj na stijenu na vrhu koje je bio svjetionik! i odvukao putnike u morske dubine.
Nazvao me prošlog ljeta sin sa barke i kaže: "Tata, ja sam na Kornatima a GPS mi kaže da sam u Mostaru!"

Prekrasan dan babljeg ljeta, nedjeljno prijepodne, stvoren za bicikliranje. Danas jedna lijepa tura do Opatije. Temperautra ugodna za bicikliranje uz dašak vjetra. I da želim više od ovoge nebih tražio.Cestom srečem i druge bicikliste koji uživaju kao i ja.

Odmorih na klupi na Slatini u pogledu na prekrasno plavetnilo. Mislim da su jednako uživali jesenji kupači i brojni šetači.

Nakon odmora nisam odolio želji da svratim i u park. Stari barkajol poziva turiste na vožnju dok je djevojka sa galebom, u svojoj lepršavoj haljini, pogleda uprta u more, plijenila poglede prolaznika. Skoro da nije bilo nikoga tko nije izvadio aparat i učinio sliku za uspomenu.

Nisam mogao odvojiti pogled od ovog prekrasnog bora koji se nadvio nad šetnicu i more.

Prava nakana ovoga posta nije bila ispričati priču o mome gradu, već pokušaj da vidim kako vi doživljavate ovakve postove sa milion slika. Ja najčešće preskrolam na brzinu do kraja da vidim koliko "toga" ima a onda se pokušam prisjetiti da li ima nešto interesantno. Najčešće me već prvo skrolanje ubije u pojam.

Pokušajte se prisjetiti koliko ste zapravo slika ili teksta uspjeli upamtiti od ove moje kobasice. Da li vam se koja slika učinila vrijednom da zastanete i pogledate? Ne brinite, ne budem se ljutio ako kažete da ste odustali već nakon prvih par slika.

Radeči novi dizajn malo sam uronio u CSS da bih riješio sve probleme i učinio blog upravo onakvim kakvim ga želim imati. A CSS i sve mogučnosti koje pruža upravo su zarazni. Prisjetih se na koje sam sve probleme nailazio prilikom postanja svojih stihova, prisjetih se i svih onih blogova kojima su stihovi skoro pa jedina tema, a drže se lijeve margine k'o pijan plota nagrđujuči cjelinu. Problem je postavljen i nisam imao mira dok nisam napisao tag kojim ga rješavam. Sada mi je postanje stihova igra pa odmah stavljam svoje najdraže.

U TOPLU LJETNU NOĆ

Kako biti sam u toploj ljetnoj noći,
obasjanoj mjesećinom na moru.
U noći koja budi ćežnje,
budi želje za voljenom.

Zaklapam oči, zadržavam tu sliku mjesećine na moru
i puštam da srce njome krene u daljinu.
Znam, srce će srce naći
i biti ćemo zajedno daleko od svih
U toj toploj ljetnoj noći.

I sjedit ćemo zagrljeni
uz more i mjesećinu
U toj toploj ljetnoj noći.

Nećemo šaptat ljubavne riječi
Srca će pričat
U toj toploj ljetnoj noći.

I usne će tražiti usne
U toj toploj ljetnoj noći.

I biti ćemo i more, i mi i mjesećina
U toj toploj ljetnoj noći.

Biti ćemo samo mi
U toj toploj ljetnoj noći.

Volim Te
U toplu ljetnu noć

Ako vas zanima tag je pisan bijelim slovima a crnim tag ispod kojega se umeče u HTML stranice. Jasno da se može pisati u jednom redu, kao i tag iznad njega no ja sam ga radi preglednosti ovako napisao. Kao što vidite u tagu su moguće promjene svega što vas interesira da bi konačan rezultat bio upravo onakav kakav želite. (Za svoje sam stihove odabrao umjesto Timesa font Verdana, a za style: Italic)