Gledah nedavno na teveu interesantnu priču jednog od naših zadnjih svjetioničara, priču o svjetioniku i životu. Treča je generacija na istom svjetioniku, djed, otac a sada i on sa obitelji.

Protezala se kroz čitavu priču nostalgija za svjetionicima koji polako ali sigurno nestaju. Nova tehnologija zamjenjuje potrebu za plovidbom vođenu svjetionicima. GPS, radari, plovidbe autopilotima, moderni "moreplovci od kraja" kojima su unutrašnjost plovila i automobila skoro pa iste, čine svjetionike još samo lijepim podsjetnicima na neka prošla vremena.

Podsjeti me ta emisija na vremena kada sam znao ležati noću uz more i gledati svjetionike daleko na pučini. Njihovi su bljeskovi u zvjezdanim noćima stvarali u mojoj mašti obrise otoka ili grote na kojoj su se nalazili. Stvarao sam svoje slike obale koju su predstavljali. Zeleno-slobodan smjer, crveno-opsanost koju treba izbjegavati. Ovoga treba ostaviti po lijevoj strani, ovog drugog po desnoj strani. Oprez, pličina. Brojao sam njihove bljeskove, pojedinačne ili u grupama po dva, tri. Osječao sam ih kao prijatelja kojeg možeš zagrliti kada ti je najteže i koji će te uzeti za ruku i izvesti na siguran put.

Volio sam nočne vožnje barkom. Iznad mene zvjezdano nebo, od barke se odvaja pramčani val pun iskričavog planktona, iza barke dugi svjetleči trag. (Da li ste nekada za nočnog kupanja primijetili zeleno iskričavo svjetlucanje mora oko tijela?) Osječaj kao da plovim na oblacima. U daljini lelujava svjetla svičarica a između njih treperava svjetla svjetionika pričaju svoju priču o Silbi, Olibu, Ižu, Pagu, Istu, Molatu ... Motor jednoliko bruji, more, zvjezde, ja i treperava svjetla u daljini.

Ljepotu noći na moru i treperava svjetla svijetionika nijedan GPS, nijedan radar nemogu dočarati. Rađe bih u neveri gledao svjetlo svjetionika koje daje taj osječaj da ga možeš zagrliti i biti siguran, nego u treperavo svjetlo na komandnoj ploči. Da su na Marku Polu obratili pažnju na kornatske svjetionike vjerovatno nebi izletio na obalu. Daleko je teže posljedice ostavio onaj trajekt koji se u olujnoj noči nasukao u Grčkoj na stijenu na vrhu koje je bio svjetionik! i odvukao putnike u morske dubine.
Nazvao me prošlog ljeta sin sa barke i kaže: "Tata, ja sam na Kornatima a GPS mi kaže da sam u Mostaru!"