Jeruzalem i ostalo
četvrtak, 19.01.2006.
Cezareja (palača)
Cezareja (kazalište)Od rimskoga kazališta krenuli smo prema rimskoj palači. Moguće je da ju je izgradio već kralj Herod Veliki u 1. st. pr. Kr., a sigurno se njome služio Poncije Pilat, rimski upravitelj Judeje u doba kad djeluje Isus. Cezareja je i bila pravo rimsko središte u kojoj je većinu stanovništva činilo nežidovsko stanovništvo, pa se vjerojatno rimski upravitelj ovdje, među sebi sličnima, bolje osjećao nego, recimo, u Jeruzalemu. Nakon što je filmska ekipa snimila kazalište i područje oko njega, pozvao sam ih do ovog malog, djelomično prirodnog, a djelomično umjetno izgrađenog rta.  Upravo je ovdje smještena palača koja se sastojala od dva diijela: gornjeg i donjeg. Gornji dio možda je nastankom nešto mlađi, no od njega je malo više toga ostalo, uključujući i stupove koji su oblikovali peristil unutar palače.  Danas je usred peristila izložena replika vrlo zanimljiva kamena koji je nađen za iskapanja kazališta, ali ondje je bio tek kasnije ugrađen. Zanimljiv je jer na sebi nosi vrlo važan natpis.  Na kamenu je otprilike pisalo: »Caru Tiberiju Poncije Pilat, upravitelj Judeje, posvetio«. U prvom se redu jasno vidi ime cara Tiberija, u drugom »(Pon)tius Pilatus«, a u trećem »(Prae)fectus Judae(ae)«. Osim ovih starina, iz palače se vidi i nešto novije, što baš ne uljepšava krajolik.  S terase što je čini ova gornja palača, dobro se vide i ostaci donje palače u čijem je središtu bio bazen s morskom vodom.  A ja ne bih bio ja da nisam sišao nekako i onamo, pa odande snimio pogled na gornju palaču.  Mogao sam ovdje još bolje proučiti kako je ta palača bila građena, a osobito, kako su je valovi, vjetar i sol izgrizli. Mogao sam tražiti i zgodne kutove pod kojima snimati fotografije. Tako je nastala i ova slika bazena donje palače s kanalom koji je dovodio vodu i ostacima stupova što se u njemu kupaju.  Za to su vrijeme talijanski snimatelji kaskali za mnom, verali se na stijene na kojima su mene prethodno vidjeli i nastojali dobiti što bolje kadrove za svoj dokumentarac.  Kamerman je skoro već sa strahom pogledavao prati li me režiser pogledom, jer je znao da će onda morati vući i kameru tamo kamo sam ja otrčao sa svojim fotografskim aparatom. Pa makar i do stijena što ih je toga dana opasno napadalo more.  A more je bilo prilično uzburkano, valovi su se dizali, te je sa svakim udarcem o stijene uokolo prskala pjena.  No, na kraju je i kamerman, unatoč strahovanju za svoju kameru, bio zadovoljan onim što je snimio. Trebalo je tada poći dalje, prema amfiteatru i trgovačkom dijelu grada. Nastavak: Cezareja (amfiteatar) |