Jeruzalem i ostalo
utorak, 10.01.2006.
Umnažanje kruhova
Brdo Blaženstava (1)Brdo Blaženstava (2) Tabgha Nakon obilaska Tabghe, moj gost i ja zaputili smo se još malo prema zapadu, uz obalu jezera, do crkve Umnažanja kruhova. Kad smo stigli do ovog lijepog dvorišta ispred crkve, uz divljenje ljepoti, osjetili smo i glad u želucu, pa smo se osvrnuli tražeći neko zgodno mjesto za sjesti i nešto pojesti. Najbolje što smo našli bio je rub parkirališta za hodočasničke autobuse, no glad nam nije dozvolila daljnju potragu. Tako smo izvukli nekakve krekere, koji su, naravno, bili suhi, pa ih je valjalo nečim navlažiti. Srećom, u blizini, na samom parkiralištu nalazi se i kiosk (tako se to zove i na hebrejskom) u kojem smo mogli kupiti i pivo, domaće »Goldstar«, okusom slično (ali ne jednako) našem Karlovačkom. Dok smo jeli, objasnio sam svome pratitelju da crkva pripada benediktincima koji su ovdje većinom Nijemci, ali da je do prije koju godinu njihov prior bio pater Brizić s Hvara. Već je prilično star i sada se nalazi u Jeruzalemu. Kad smo se okrijepili i malo odahnuli, krenuli smo prema crkvi. Sad smo je mogli na miru pogledati.  Iako ova crkva pokazuje oblike i proporcije vlastite bizantskom razdoblju, ona je zapravo suvremena, izgrađena sredinom dvadesetog stoljeća. Ipak, njezin tlocrt prati temelje stare bizantske crkve iz 5. ili 6. st., a arhitekt je htio da njegova građevina posluži i kao primjer kako su nekad izgledale bizantske bazilike s trijemom ispred crkve i širokim lađama unutar nje.  Pred zaobljenom apsidom smješten je oltar, a pod oltarom i u ovoj je crkvi stijena koja izbija iz poda. I ova se stijena u starim izvorima naziva »Kristovim stolom«, baš kao i ona u Tabghi, no ovdje podsjeća na jedan drugi objed. Ovdje su se hodočasnici još u četvrtom stoljeću (iz toga doba imamo pisane izvore, ali i ostatke prve male crkvice) spominjali one zgode kad je Isusovo poučavanje slušalo mnoštvo ljudi, a on ih nije htio gladne pustiti da odu, te je svojim učenicima naložio da im oni dadu jesti. Učenici su se našli u čudu, jer su imali samo dvije ribe i pet kruhova, no Isus je to uzeo i počeo dijeliti, te tako nahranio mnoštvo. Na tu zgodu posjeća i slavni mozaik iz 5.-6. st. koji se nalazi uz tu stijenu u podnožju oltara.  Različita su tumačenja toga događaja. Dok neki misle da je Isus doista napravio čudo, drugi će reći da je on naveo učenike da daju svoju hranu, što je onda potaklu i sve ostale da počnu vaditi i dijeliti s drugima. Kako bilo, čini se da zgoda prije svega podsjeća na događaj iz pustinje, kad je izraelski narod lutao prema Obećanoj zemlji, a sâm mu je Bog davao kao hranu misterioznu manu. S druge strane, ovo Isusovo dijeljenje kruha, podsjeća i na Posljednju večeru, pa tako i na naše mise. No, da vas više ne gnjavim s time, evo još jednog drevnog mozaika s prikazom ptica.  Često se u crkvama, sinagogama i ostalim bliskoistočnim javnim i privatnim zdanjima iz bizantskoga doba pojavljuje motiv plodnosti, a naziva se »Nilski mozaik«, jer obično sadrži i prikaz rijeke Nila koja u Egiptu znači život. O tome možda jednom u budućnosti napravim i poseban post. Osim slika, na mozaicima se mogu naći i natpisi. Obično su na njima imena onih koji su pomogli graditi crkvu.  A nekad su to i molitve da se Gospodin spomene onoga koji daje izraditi mozaik.  Na ovom piše: »Na ovom svetom mjestu, spomeni se, Gospodine, Saura«. Pa, vjerujem da ga se od 6. stoljeća do danas spomenuo. Na kraju, dok smo izlazili iz ove mirne crkve, prošli smo i kraj stare kamene krstionice koja je ovamo, iz tko zna kojih razloga, dopremljena iz okolice Hebrona.  Sljedeći nam je cilj Kafarnaum, no do toga mjesta čeka nas nešto više od pola sata hoda uz obalu jezera i, naravno, lijep pogled. Usput, danas je Kurban Bajram, pa svima koji ga slave, čestitam! |