Jeruzalem i ostalo
subota, 03.12.2005.
Pustinja Negev (5)
Pješice kroz pustinjuDan četvrti (i posljednji) Pustinja Negev (1) Pustinja Negev (2) Pustinja Negev (3) Pustinja Negev (4) Ova je noć bila sasvim nešto drugo: nikakvih životinja, bar ne opasnih. Onog miša, koji se veselio ostacima kruha u mom ruksaku i šuškao nekakvom vrećicom, ne treba niti spominjati. Rano buđenje, s prvim zrakama sunca, uvijek je šok, ali da se preživjeti, kad znaš da te čeka doručak i kava, a ponajprije, jer znaš da je ovo zadnji dan i da ćeš se uskoro naći blizu neke civilizacije. Ma, zapravo, pitam se koliko je u tome razloga radosti. U svakom slučaju, želim na ovom mjestu odati sasvim posebno priznanje jednom malom, pomalo teškom, ali nadasve korisnom predmetu (istina, bez civilizacije ne bi ni njega bilo): našem malom plinskom rešou.  Svako jutro s njega se skidao ovaj dodatak, koji od njega stvara plinsku lampu, a na njega se dodavao ring. I uskoro: mmmmm... miris kave. E, to je dobra motivacija da nešto pojedemo, da se izvučemo iz naših vreća za spavanje i počnemo pakirati ruksake. U svemu tome, moja je uloga bila nezamjenjiva, jer ni Nijemac, ni Slovenac, ni Talijan ne znaju skuhati pravu tursku kavu. Trebalo je, dakle, krenuti. Ostavili smo nagrižene dijelove kruha onom mišu, neka se zabavlja i sljedeće noći, one nenagrižene spremili za ručak, pa se zaputili dalje prema En Gediju. Trebalo je stići do Nahal Arugot, pa onda njime sve do Mrtvog mora. Nažalost, s ostatka puta nedostaje mi foto dokumentacija. Mislim, u pustinji se baš i nema gdje napuniti baterije za aparat. Ručak smo imali uz malo veći izvor. Ondje smo naišli i na prve izletnike. Nastojali smo, ipak, ostati na pristojnoj udaljenosti. Nakon tri i pol dana hoda po toplom vremenu, uspona i silazaka po obroncima suhih korita, a sve to uz stalnu štednju vode, nismo baš širili najugodniji miris. Zadnje kapi vode potrošili smo jutros i sada smo se morali zadovoljiti vodom iz ove lokve. Za pranje i za piće. Tko te pita o biološko kemijskoj ispravnosti. Poslijepodne nas je čekao još i zadnji veći napor: silazak u korito Nahal Arugota. S ruba stijene koja ga nadvisuje pruža se doista prekrasan pogled na Mrtvo more, na nacionalni park En Gedi s ove strane Mrtvog mora i na gorje i visoravan koja obgrljuje Mrtvo more s onu stranu, u Jordanskom kraljevstvu. Ipak, valja sići, a to nije nimalo lako. Tenisice se skližu po stijeni, kamenčići se ispod nogu kotrljaju. Ne mogu reći da smo se osjećali baš jako sigurno. Ovdje su popustili i šavovi na mojim hlačama, pa mi je na neki način bilo i drago što više nema baterija za foto aparat. Nekako smo uspjeli, pomažući jedan drugome, spustili se do dna Nahal Arugota i pridružili se ostalim izletnicima, koji su u predvečerje već polako napuštali nacionalni park. Hodajući duž potoka, koji teče ovim koritom, vidjeli smo nekoliko skupina jedne vrste svisca (bar mislim da bi se to hrvatski zvalo svizac). Radi se o životinjici, koja na prvi pogled liči na nekog zeca bez dugih ušiju, ili na nekog malo većeg hrčka, ali zapravo nije s njima ni u kakvom rodu. Lijeno su se odmarali na granama drveća, pa smo se i mi sjetili da je i nama blizu vrijeme odmora.
Došli smo tako do izlaska iz nacionalnog parka, gdje smo morali dokazati da smo bar jednu noć prespavali u pustinji, kako na izlasku ne bismo morali platiti ulaznicu(!?). Na kraju smo došli do ceste uz Mrtvo more, dočekali autobus i stigli doma u Jeruzalem. Umorni, ali zadovoljni. Kraj priče »Pješice kroz Pustinju«, no bit će još postova o pustinji Negev. Očaravajuća je, zar ne? |
