Potpisati za Barcelonu ili Arsenal?
Štef je postao fenomen u nogometu. Nije se (ozbiljnije) bavio nogometom, a onda su ga počele tražiti najveći svjetski klubovi.
U 27. godini svog života Štef je slučajno upao u seosku momčad (drugi igrač koji je trebao igrati večer prije dobro se napio, ali ne soka naravno, pa su pozvali Štefa iako nikad nije igrao za tu momčad) koja je igrala utakmicu protiv nekog trećeligaša budući da je i trener te trećeligaške momčadi zapravo živio u istom selu kao i Štef.
I Štef je odmah postao otkriće, nakon što je spomenuta seoska momčad njegovom igrom i pogocima posramila spomenutog trećeligaša koji se ozbiljno borio za ulazak u drugu ligu.
Naravno, spomenuti trener je odmah Štefa dovukao u svoju trećeligašku momčad, no bilo je jasno da on tu neće dugo ostati. Dobar glas se daleko čuje, pa se pročulo za čudesno nogometno otkriće u doslovnom smislu te riječi. Najprije su ljudi iz hrvatskih klubova dolazili se i čudlili se onome što su vidjeli, a zatim su na treninge spomenute trećeligaške momčadi počeli stizati ljudi iz najvećih klubova (engleskih, njemačkih, španjolskih,...).
Trener je Štefu govorio da su već stigle i milijunske ponude od više najvećih klubova i da će biti problem odlučiti se. Spominjao je Barcelonu, Arsenal, Manchester United, Stuttgart, Werder,...
A onda jednog dana, došao je gospodin u crnom koji je Štefu bio odnekuda poznat.
"Izgledate kao Frenki Fišer, iz serije Ljubav u zaleđu- iznenadio se Štef.
"Vidim da si dobrio upućen, mali. Ja i jesam Frenki Fišer, tvoj Frenki Fišer"- odvratio je spomenuti gospodin posebno naglašavajući riječi mali i tvoj- a onda ozbiljim tonom nastavio: "Mali, ti znaš zašto smo ovdje?"
"Ja znam zašto sam ja ovdje, a za Vas ne znam"- mudrovao je Štef.
"A je li? Šališ se? Ili smo malo bezobrazni? Malo je slava udarila u glavu? Da malo!?"- nastavio je Frenki u svom stilu- a zatim poslovno rekao: "Mali, biti ću kratak. Vidiš one ljude na tribinama? To ti je izaslanstvo Barcelone. Imamo konkretnu ponudu od njih. Ti dobivaš 20 milijuna eura i pristojnu plaću, za ugovor na 5 godina".
"5 godina? Nije li to dugo vremena u jednom klubu? A što ako bih ja radije igrao u Engleskoj? Trener je rekao da postoji ponuda Arsenala"- dvoumio se Štef.
"Mali, za tu lovu ja bih potpisao na 50 a ne 5 godina samo kad bi me htjeli. Imamo konkretnu ponudu od Barcelone, a od Engleza nisu konkretne. Osim toga, same nevolje u Engleskoj, trebaju mjeseci da dogovoriš potpisivanje ugovora (sjeti se Modrića), tu su i ozljede koje su zadesile Silvia Marića i Eduarda, ti nemaš iskustva u igranju pa bi te samljeli u Engleskoj. A kad si čuo da se u Španjolskoj netko ozlijedio, molim te lijepo!?"-grmio je Frenki.
"Nije se Silvio Marić ozlijedio dok je igrao za Newcastle, već prije toga ga je ozlijedio Saša Paska na Kantridi dana..."- nije se dao Štef.
"Ma nemoj, sad si još i pametan- pomalo se ljutio Frenki- a onda pokušao udobrovoljit Štefa: "Molim te, razmisli, imaš izvrsnu ponudu, biti će ti žao ako propadne, danas jesi-sutra nisi tako ti je to u nogometu".
"Želim igrati za Dinamo"- iznenada je ispalio Štef.
"Ma koji sad Dinamo, nemaju oni toliko novca koji Barcelona nudi!"- nastavio se ljutiti Frenki uz dodatak riječi dubokoumnim tonom: "Osim toga, kod njih bi se ti zadržao dva dana, odmah bi te prodali dalje i zaradili na tebi".
"Pa valjda bih igrao za Dinamo ipak više od 2 dana?"- mudrovao je Štef.
"Ma to sam ja rekao više fi-gu-ra-tivno, nemoj me povlačit za jezik, mali- ljutio se Frenki, sada već ozbiljnije, uz upozorenje: "Ma ja sam mislio da imam posla sa ozbiljnim čovjekom; po zadnji put te pitam- hoćeš potpisati ili nećeš potpisati?"
Štef se zamislio nad svime, zaključio da Barcelona i nije "tako loš klub", uzeo Frenkijevu finu kemijsku olovku, krenuo prema papiru-ugovoru kojeg je tijekom razgovora čitao...
Frenki se smirio, govoreći: "Bravo, mali, vidiš da si ti ipak pametan dečko. Hajde, potpiši".
Štef je kemijsku sve više približavao papiru, činilo se da je potpisivanje ugovora samo pitanje sekunde pogotovo kad se u Štefu prelomilo i kad je donio odluku da će ugovor potpisati...
A zatim, iznenada, odjeknuo je silovit urlik: "Štef, ustaj, već je pola pet, treba pomusti krave i nahraniti pajceke, zar sve moram sama!!???!"
Bila je to Štefova žena koja je Štefa prenula iz bajkovitog sna, ma probudila.
Štef se nostalgično sjetio svojih vojničkih dana kada je ipak nešto duže mogao spavati, a nostalgično se osvrnuo i na Frenkijev ugovor govoreći ženi: "Nisi mogla pričekati još koju sekundu!? Mogao sam postati milijunaš. Milijunaš!"
|
