Ljudska nesavršenost
"Just we two
Mona Lisa - breaks my heart
Just we two
You are a lovely work of art
Baby, just we two
You want me and I want you
Baby, just we two
I don't wanna lose for you"
- Modern Talking, "Just we two (Mona Lisa)"
Nakon fantastične velike pobjede nad Njemcima u Lyonu, hrvatske nogometaše je očekivala još jedna teška utakmica tj. polufinalna utakmica s Francuskom. Situacija je bila još teža s obzirom da se prvenstvo igralo upravo u Francuskoj.
Utakmica je tekla uzbudljivo, ma uzbudljivo je bilo i prije početka utakmice budući da se radilo o prilici za finale svjetskog nogometnog prvenstva (!). Bilo je prilika za postizanje golova, no poluvrijeme je završilo 0:0.
A onda, eksplozija, "scenarij" kao iz bajke, na samom početku nastavka utakmica Šuker savršeno prihvaća loptu koju mu šalje Asanović i matira francuskog golmana Bartheza za vodstvo Hrvatske.
Hrvatsko oduševljenje i veselje nije dugo trajalo, Francuzi su odmah odnosno već u sljedećoj minuti izjednačili pogotkom Liliana Thurama iako su mnogi taj pogodak više pripisali pogrešci Zvonimira Bobana smatrajući da se ta pogreška nikako nije smjela dogoditi odnosno ne shvaćajući kako se je to moglo dogoditi u tako važnom trenutku.
Zvonimir Boban, tadašnji kapetan hrvatske nogometne reprezentacije koji je toliko važnih utakmica odigrao u svojoj karijeri, nogometaš bez kojeg Hrvatska zasigurno ne bi niti došla na to prvenstvo, ipak je imao nesreću da mu se propust dogodi u tako važnoj utakmici; stotine drugih utakmica odigrao je sjajno, tisuće situacija riješio je sjajno...i onda se postavlja pitanje "Zašto baš u ovoj utakmici, baš u ovoj situaciji se dogodi ta nes(p)retnost?" Može se raspravljati o odgovoru, no najkraći i zadnji odgovor je: ljudska nesavršenost. Da, događaju se pogreške, katkad i jako čudne i teško objašnjive, griješe i najbolji. Kad se čovjeku dogodi takva pogreška, može za primjer uzeti upravo ovu spomenutu nogometnu pogrešku i pokušati shvatiti situaciju.
I još jedno pitanje: Zar je hrvatska nogometna bajka morala tako završiti, a ne ljepšim završetkom (zlatom umjesto broncom)? Zar tako fenomenalna generacija hrvatskih nogometaša (Boban-Šuker-Prosinečki) nije zaslužila zlato s obzirom da su sjajno igrali i s obzirom da im je to bila možda i zadnja prava prilika za takav pothvat?
Jasno da nije moralo tako završiti, no spomenuta generacija tj. igrači Boban te Šuker i Prosinečki već su bili najbolji na svijetu još 1987. godine na svjetskom prvenstvu mladih nogometnim reprezentacija osvojiviši prvo mjesto (a o tome se malo govori).
Naravno, stvari se često gledaju kroz faktor "sreće" tj. kroz splet "slučajnih" okolnosti. Tako sam i ja napisao da se dogodila nes(p)retnost. Desetak dana prije početka prvenstva, nakon završetka jedne pripremne utakmice razgovarao sam sa Slavenom Bilićem i poželio mu sreću kao igraču na predstojećem prvenstvu (a on je meni poželio sreću u mojim tadašnjim fakultetskim bitkama). Zatim sam došao do Zvonimira Bobana, dao mu kockastu kapu da mi se potpiše na nju, rekao mu "Sretno" uz dodir podrške. Posebno sam naglasio navedenu riječ, ni ne sluteći da će upravo to upravo njemu toliko trebati...
Gledajmo stvari i iz francuskog kuta... I njima je bilo jako važno ući u finale i konačno osvojiti prvenstvo, tim više što su bili domaćini. Nadalje, znakovito je da je čovjek odluke bio Lilian Thuram iako do tada nije zabijao golove za reprezentaciju. Lilian Thuram je nogometaš koji je želio biti svećenik, ali se zbog svog nogometnog talenta odlučio za nogomet. Upornost i vjera Thuramu su zacijelo pomogle i u spomenutoj utakmici; za razliku od golmana Bartheza koji nakon primljenog pogotka ispucava loptu dok mu se na licu ocrtava strah zbog nastale situacije, Thuram neustrašivo i uporno ide pokušati popraviti situaciju i da se to odmah dogodi; ne prepušta stvari drugima, nego upravo on sam uzima stvar u svoje ruke i najprije izjednačava rezultat no tu ne staje već kasnije daje i gol za konačnih 2:1 postajući junak tog francuskog preokreta.
Dakle, iz spomenute utakmice može se učiti o mnogim stvarima: ljudska nesavršenost, pad koncetracije, upornost, vjera i nada, uzimanje stvari u svoje ruke (umjesto očekivanja da će netko drugi možda riješiti problem).
|
