patrik.cristian.tennant.writer from Croatia

Ručak za doručak

Redovna jutarnja autobusna linija nalikovala je školskom autobusu, jer su većinu putnika činili upravo mnogobrojni učenici.
Veselo. Čak se nekada znalo i zaoriti:
"Naš je šole pravi dasa,
Autobusu daje gasa,
Hej, šofer, šofer,
Daj mu malo gasa."
Tog jutra, u tom autobusu, zatekla se i jedna starija žena. Zapravo dvije žene, jedna je još bila u društvu s njom. Ta starija žena je djelovala kao da nije baš pri sebi, govorila je čudno i nepovezano, što je izazivalo pažnju i smijeh putnika-učenika.
Odjednom je spomenuta žena iz torbe izvadila staklenku (u kojoj se obično drže krastavci ili kompot) u kojoj je bila neka sluzava tekućina i neka smjesa, kao neki gulaš.
Učenici, pogotovo oni najbliži, gnušali su se (u tim godinama jela kao što su grah mnogima su horor, ako se i ne radi o jutarnjim satima) možda zbog izgleda jela ili mirisa ili svega skupa.
Žena se nije dala smesti, jela je jelo iz staklenke u prepunom autobusu oko 7 sati ujutro.