| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Dok sam davnih dana pisala blog, prijatelj mi je jednom prilikom rekao kako su na njemu najčešći postovi oni u kojima ja na nešto popizdim totalno van proporcija (obično kad nešto na internetu ne radi - uopće ili kako sam ja zamislila), a onda se u komentarima pojavi (uvijek ista) prijateljica koja me pak tješi i razumije. I tako mi izdramimo cijelu situaciju kao da su nam, u najmanju ruku, nekakvom birokratskom pogreškom nakalemili kriminalni dosje, a oduzeli stan na Kvatriću, a ne odgodili pristup forumu ili blogu za nekoliko sati. Danas sam se opet uhvatila kako ludim. Naišla sam na site koji mi se učinio interesantno, ali je koncipiran tako da se ništa na njemu ne može pročitati prije nego se registrira. Ne budi lijena, krenula sam se registrirati, ali se verifikacijski kod (dosad još) nije pojavio na mom mailu, okrutno me zaustavivši u mom naumu. Naravno, za priču postoji savršeno logično obašnjenje, i nitko neće umrijeti ako ono što me tamo zanima pročitam sutra. Ali mene takve stvari opet izbace iz takta, jer stalno imam ideju da se to nikako ne bi smjelo događati. Kao, na internetu bi sve trebalo biti dostupno svima i uvijek. Ili barem: sve - meni - uvijek. Koja je inače poanta interneta? I tu vidim koliko me ovo "sve je brzo i sve postoji i sve je nadohvat ruke i funkcionira besprijekorno" vrijeme razmazilo. Naprosto se sva unezvijerim kad je drugačije. Prošli tjedan smo bili lijeni u uredu i nikome se nije dalo kuhat. Ne samo to, nego nitko nije uopće reagirao po pitanju hrane dok nam želuci nisu krenuli krulit u zboru, a tad smo zaključili da je najbolje nešto naručiti. Naravno, nije nam se jelo sendviče i pizze, nego smo krenuli naručiti zdravu mediteransku bogatu vitaminima anticelulitnu hranu. I ja sam se actually uhvatila kako se čudim zašto im treba preko sat vremena da nam istu dostave. Ja, kojoj treba sat vremena da opere blitvu! Ili.. danas sam se prepoznala u nekom dečku koji je jurio pločnikom i morao se zaustaviti na pola sekunde zbog bakice koja je bauljala ispred izloga, ni sama ne znajući pravo gdje ide. Zakovitlao je očima manirom tete iz referade, a ja sam htjela izaći van, potapšati ga po leđima i reći "Znam". Naravno, čak je klišejasto zapitati se "a kamo to žurimo?". Nije uopće poanta u tome gdje moramo brzo stići, poanta je u tome da "štedimo vrijeme". Štedimo ga instant hranom (bila je ona trash reklama o ženi koja kuha hranu s placa i nema vremena za život, i onoj koja kuha neke instant mješavine pa stigne na pilates), instant kavom, strojevima koji rade stvari umjesto nas, Top-shop izumima i jurnjavom kroz grad, da bismo ga onda trošili radeći pramenove u frizerskim salonima. Kao kad štediš pare i onda se zaletiš u dm i sve potrošiš na stvari koje fino mirišu. Glupo je, al je pod tvojim uvjetima. Zanimljiva činjenica iz psihologije koja mi je pala na pamet pišući ovo, ali je nisam znala uklopiti u tekst: kulture se međusobno razlikuju po ritmu života ljudi u njima, a isti se najčešće mjeri - brzinom hodanja na ulici. Kada vas neka bakica izluđuje svojim geganjem kroz Ilicu, to nije samo zbog osteoporoze, u njeno je vrijeme Zagreb bio dosta sporiji. |