| < | studeni, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
unutar zadnjih 365 dana kroz ruke su mi prošle dvije jugonostalgičarske knjige, i nekoliko web stranica sličnog sadržaja, gdje autori na duhovit i autoironičan način opisuju male stvari iz male zemlje koje su imale veliko značenje. ispada da sam po pitanju jugonostalgije upravo idealna generacija, jer je ta zemlja trajala do istog dana dokad je trajalo moje rano djetinjstvo, pa je u mojoj glavi zemlja koju smo dobili poslije povezana sa prvim predpubertetskim mukama tipa "što je to menstruacija i moram li baš i ja to dobiti?", varijablama s kojima, jadna, vjerojatno nema nikakve veze. moja je generacija, kao zadnja koja je nosila plave kape i crvene marame i obećavala da će marljivo učiti i raditi i biti dobar drug, imala tu sreću da ne samo upadne u sveti klan, nego da je to big deal, i da pred godištem 1983.-1984. bude starija više od te jedne mizerne godine - jesi li pionir ili nisi ostalo je kao velika stvar. tako sam i idealna publika za ovakvu literaturu, jer sam u cijeloj toj priči bila dovoljno stara da se nekih stvari sjećam i da mi je o njima zanimljivo čitati, a opet toliko mlada da ne nosim košaru ogorčenosti iz tog vremena, niti da me iko pita što sam i za koga bila tad i na što sam se okrenula kasnije.. e, koja literatura, dakle... pa prvo, tu je sfrj za ponavljače, dejana novačića. čovjek je doveo do suza čitavu moju obitelj, a da nije ispričao nijednu tužnu stvar. knjiga počinje parodijom na sveto pismo: "I odvoji Tito svjetlost od tame i nazva Tito svjetlost 'naši', a tamu nazva 'njihovi'", i kartom jugoslavije, koju sam pronašla i na netu.  obratite pažnju na to s kojim sve zemljama graniči, dakle, ta Yuga. na ovoj slici se ne vidi da je glavni grad jugoslavije i jedini milijunski grad - mrduša donja. knjigu je mama pronašla u beogradu kad je bila na nekom seminaru, i otkad su je pročitali svi u kući, kruži među bakama, djedovima, ujacima i tetkama koji u doglednoj budućnosti neće posjetiti beograd. tako pri izvlačenju svojih najdražih citata ostajem svedena na nekoliko njih objavljenih na webu, ali što je, tu je - "Najbrojnija nacija u Jugoslaviji su Seljaci. Za razliku od zemljoradnika i stočara, Seljaci žive isključivo u gradskim sredinama. Najviše ih ima u upravnim odborima društvenih preduzeća i partijskim komitetima..." - "Najbrojnija narodnost u SFRJ su Švabe. Oni su loša narodnost, jer ubijaju partizanske ranjenike. Jedini način da prestanu je da im dođe Boris Dvornik..." druga knjiga slične tematike, ne baš toliko smiješna, ali blizu, je jergovićeva historijska čitanka 2. o povijesnoj čitanci jedan ne znam ništa, osim što, po logici stvari, mogu zaključiti da se i u njoj nalaze priče o malim karakteristikama pokojne zemlje. ali iz broja dva čitao mi je priče jergović lično u profil megastore-u nedavno, a poslije toga mi je mama objašnjavala ko je baka vuka, i uputila me da pogledam rječnik na www.postyu.info. mada duhovit, jergović me nije nijednom doveo korak do gušenja od smijeha iz jednog jako nepoštenog razloga - zato što nije srbin. što ću, meni su riječi sa e i glagoli na -isati smiješni pa makar se radilo o članku 23. zakona o sadnji voćaka, i jergović može biti stoput bosanac i tisuću puta bradat i čupav, neće mu pomoći. uglavnom, što sam naučila iz te svoje "joj di nam je ona krasna zemlja" literature.. prije svega, da o njoj uopće ne znam onoliko koliko sam mislila da znam. to što se sjećam branka kockice i nije neka velika stvar, jer mi je za čitanje sfrj za ponavljače trebalo široko znanje o jugoslavenskim meteorolozima. bez mamine pomoći sam uspjela pročitati cijelu stranicu samo kad je pisao o balaševiću, jer sam tu literaturu već odavno prošla. druga stvar, ispada da je jugoslavija bila jedna jako smiješna zemlja. zemlja u kojoj je postojala samo jedna vrsta paste za zube i zvala se kaladont, zemlja u kojoj je kupavanje auta bio događaj za cijeli komšiluk, zemlja u kojoj se navlačilo šarene presvlake preko crno-bijelih televizija, i u kojoj je svaka kuća imala svoju babu da, gledajući seriju, svako malo podsjeća sebe i ukućane "to ništa nije istina, to oni sve glumu", i u kojoj se "malo misto" pratilo u velikim grupama, kod onoga ko televiziju uopće ima, zemlja, uostalom, sa tisuću ljudi kao što su roko prč i anđa vlajina.. imam osjećaj da se kutija sa uspomenama tek počela otvarati (osim navedenih, s tim su se malo igrali već i ugrešićka i matanovićka, pokazavši mi koliko su čarobne stvari poput turske kave i šuškavca) i da je na pomolu nova moda, u kojoj će svi lokalni pisci morati ispričati svoju blesavu priču o blesavim jugoslavenima. svijet se polako zasitio tolkiena i njegovog izmišljenog svijeta sa hobitima, čarobnjacima i vilenjacima, i već vidim ekranizaciju priče koja počinje sa "nekad davno", o zemlji koja odavno ne postoji, ali nekad su davno u njoj živili smiješni ljudi. Dan Republike: praznik koji niko nije slavio Nacionalni praznik u SFRJ zove se Dan Republike. U početku je za Dan Republike puštana vojna parada u Beogradu, ali se kasnije od toga odustalo zbog skupoće. Ušteđene pare su investirane u tzv. "spajanje praznika". "Spajanje" se vrši ako Dan Republike pada npr. u utorak, pa se onda ponedeljak proglasi za neradni dan. Ako bi pak Dan Republike pao u sredu onda bi i ponedeljaki utorak bili neradni, a isto tako i četvrtak i petak. Pošto običan svet ovaj praznik nije slavio, jer su svi oduvek bili protiv komunista, samo nisu smeli da kažu, tog dana se za ručak nije spremalo ništa posebno, već samo ono što se slučjano zatekne u kući: pihtije, podvarak, sarma i pečeno prase. Odnekud bi se, takođe potpuno slučajno, pojavili i rođaci i prijatelji s domaćom iz Užica i demižonima iz Dalmacije, tako da je posle Dana Republike sledila sezona vađenja fleka. Dan Republike je zato prirodno prelazio u bolovanje do novogodišnjih praznika. I tako do Prvog maja. |
i šta će sad čovik s vama.. sad bi ja opet rekla "ma ja sam glupa, ja ne znam šta da pišem, više ne uspijevam smislit ni kreativna tepanja momku u laku noć - porukama, nego se ponavljam, kud još blog da pišem..", al kad ste tako slatki, moram se potrudit.. :)inače, ovaj sam tjedan dobila zadatak da zajedno s jednom curom vodim radionicu u jednoj osnovnoj školi u zagrebu. što me inače kao ideja jako veseli, ali danas dominantno zastrašuje, jer je prva radionica sutra i sad imam osjećaj da nemam pojma šta radim. mislim, nikad mi nije padalo na pamet da tu ima toliko puno stavri koje triba isplanirat i predvidit.. huf... nista, javim sutra kako je bilo :) |
|
to ima veze sa motivacijom. recimo da imaš dvije bitno različite vrste motiviranosti: intrinzičnu i ekstrinzičnu. intrinzično si motiviran kad radiš nešto jer u tome uživaš, a ekstrinzično kad radiš nešto da bi postigao neki cilj ili izbjegao neke posljedice. npr., kad učiš da bi prošla ispit, ili malo dalje, da bi dobila diplomu, to je ekstrinzična motivacija. kad učiš nešto jer ti je jako zanimljivo i privlači te, onda si intrinzično motiviran. pretpostavljam da je jasno s kojom je lakše, a i efikasnije. to objašnjava zašto mnogi ljudi koji inače vole čitat, ne vole lektire, ali i zašto je meni ovo lito bilo strašno dosadno i naporno učit o seksualnom životu adolescenata za ispit iz razvojne. uglavnom, u nekim istraživanjima se pokazalo da kad ljudi rade nešto što im je gušt samo po sebi, ako im za to daš nagradu (nagrada može bit i velika pohvala), oni to kasnije rade rjeđe i manje kvalitetno. to se objašnjava time što smo im uvođenjem nagrade prebacili motivaciju sa intrinzične u ekstrinzičnu. mada se zdravorazumski čini da bi se trebalo desit upravo obrnuto (nakon nagrade postanu bolji), kad malo razmisliš, skužiš da se ovo dešava non stop. eto, u duhu odbacivanja pravila i običaja blog.hr - a, mogu pisat postove specifično namijenjene kome god hoću :) |
|
BLOGIRANJE KAO EGOTRIP SAMOZVANIH PISACA Osim početničkih blogova, postoje oni koji imaju karakter pravih memoara te su duboke i teatralne prirode. ... Psiholozi naglašavaju da su mnogi vlasnici takvih blogova izrazito iskompleksirane osobe, koje u odgovorima čitatelja zapravo traže potvrdu za toliko željeni status u društvu, te opisivanjem svog životnog stila zapravo žele impresionirati publiku. Ako im to uspije, a smatra se da najuspješniji blogeri imaju najviše odgovora ili komentara čitatelja, dobivena pažnja ima efekt ego-tripa, pa time samozvanom piscu raste osjećaj vlastite vrijednosti. postoje neke teme koje me uvijek spizde. recimo, kad neko poistovjećuje feminizam sa seksizmom, lezbijstvom i nedepiliranjem. ili kad neko napada hvatske nacionaliste što ne toleriraju srbe srbe, a istovremeno sve stanovnike dalmatinske zagore smatra primitivnima, glupima, prljavima i sposobnima jedino za zemljoradnju. ili kad neku zemlju napadne jedna muslimanska zemlja, a onda se ova ide osvećivati drugoj muslimanskoj zemlji, pokušavajući nas uvjeriti da je to isti kurac. primjećujete uzorak, osjetljiva sam na iritantnu naviku ljudi da na temelju jedne karakteristike naprave široku kategoriju u koju trpaju ljudebez imalo mozga. jedna feministica mora da mrzi muškarce i ne želi imat djecu, netko ko kaže "nu" mora da nikad nije pročitao knjigu u životu (dok je "pari mi se" jedan sasvim nobl i učen izraz), a muslići su svi isti - to je priča najjednostavnija od svih.. a s ovim bloganjem... općenito mi se čini malim pretjerivanjem kad se to naziva fenomenom.. mislim, pijenje coca-cole je fenomen, jer toliko ljudi u ogromnim količinama pije nešto za što znaju da je užasno nezdravo i stvara ovisnost. pušenje da ne spominjem. bloganje... ne znam, možda nisam baš tipičan slučaj, ali meni je pisanje bloga većinu vremena bilo totalno casual.. u prvom sam postu rekla da pišem jedan mejl svim svojim prijateljima, i nisam previše računala na ljude sa strane.. that is, nisam dok isti nisu počeli stizat, onda mi je postalo zanimljivo.. kao što nisam provjeravala jesam li na almost cool listi dok mi nisu objavili link na monitoru, a onda sam odjednom počela pisat pretenciozne tekstove i pitat se zašto su još uvijek neki ljudi s te liste bolji od mene, kad nikako da me uvrste među naj.. i onda je prestalo bit zabavno.. prije nekoliko dana podsjetili su me na predavanju na jedan, u psihologiji već odavno poznat nalaz. ako nekoga ko uživa u nekoj aktivnosti nagradimo zbog toga, on će dalje u toj aktivnosti uživati manje nego prije. npr, ako dijete uživa u crtanju, i mi mu damo neku veliku nagradu za to, ubrzo će prestat crtat, ili će crtat puno lošije. stvar je lako objašnjiva, ali preskočit ću taj dio. htjela sam reći da me je gore citirani članak iz jutarnjeg natjerao da se sjetim zbog čega sam počela pisat ovo in the first place, i kakav je bio osjećaj tada.. stoga mičem counter iz boxa sa strane, i njihovu cool i almost cool premještam na moju ignore listu. a druga stvar, što se ovog članka tiče.. moj drug je svojedobno pijan za nekoga rekao "ma to sve treba pred zid! i to jako prljavi zid da ga ne ukaljaju previše". tako bi ja novinare u većini slučajeva. mislim, "psiholozi naglašavaju". koji to psiholozi naglašavaju, i na osnovu čega? ili se ne radi o psiholoZIMA nego o onoj tanji nešto iz big brothera, koja se super zna zaletit sa zaključcima, ili se radi o implicitnoj teoriji autora članka, koji je svojim riječima htio dati malo težine. mislim, je, egotrip je kad ti neko napiše da mu je baš zanimljiv neki tvoj tekst, kao što je egotrip kad ti neko kaže da mu se baš sviđa tvoja vesta, ali tko je točno apsolutno imun na tako nešto? ako nas veseli neka dobra reakcija, ne znači da čitavu stvar radimo baš zbog toga, niti da je trenutak kad smo dobili više od 10 komentara značajano promijenio našu sliku o sebi.. ja bih nekako rekla da među blogerima ipak prevladavaju oni koje poprilično - boli kurac. |