Obećala sam si da te neću spominjati dok budem
bježala pod kišom života.Pokušala sam sama sebe uvjeriti
kako nam u stvari i nije loše. Ni tebi ni meni.
Kako smo iz cijelih tih ruševina "ljubavi" izvukli ono najbolje,
a najgore ostavili da počiva.
Mislila sam si: "Hajde, ne propusti još jednu priliku.
Bit će još zaljubljenosti i poljubaca, nije jedini."
Pokušala sam ne biti na jednom mjestu i promatrati snove kako
odlaze, jedan po jedan, u mrak i tišinu one noći kad je sve nestalo.
Snovi su valjda, to što drži čovjeka, i snovi su, valjda, jedino po
čemu smo se razlikovali tih dana.
Srela sam te jednom davno u svojim maštanjima;
onim kakve samo mladost i čežnja mogu iskrojiti.



Sinoć sam se našla ispod tvog balkona.
Ni sama ne znam zašto. Znala sam tvoju ulicu, iako sam bila
samo jednom u njoj, mogu reći napamet, ali su koraci bili teži.
Tko zna, možda zbog kiše ili hladnoće koja je bila oko mene i u meni,
bilo je sve teže hodati. Okrenula sam se nekoliko puta da me vrag
ne natjera da pozvonim na tvoja vrata... A ne bih mogla.
Bio je kasni sat, bilo bi mi žao prekinuti ti snove.
Zato sam stala, što dalje od ulične svijetiljke, i zamišljala se pored tebe.
Sinoć mi je godio mrak i sva samoća koju je nosio sa sobom.
Nisam htjela poremetiti tu harmoniju tišine pa sam zaplakala tek kasnije.
Na pragu svoje kući, u pustoši svojeg straha.
Čini mi se da, ionako jedva vidljiva granica između zbilje i sna,
nikad nije bila tanja nego sinoć. Pun mjesec kotrljao se tvojim tijelom,
a ja sam se klela u laž da te više ne volim. Bolilo je...
Trgla sam se jutros. Bilo je ono najgore doba,
vrijeme kada noćne ptice idu spavati, a radni se svijet budi.
"I ova noć je, izgleda, završila...", pomislih.
Ali kao što rekoh... Činilo se da granica između zbilje i sna,
nikad nije bila tanja sinoć...

WiTh LoVe By YoUrS: TeEnAgE GiRl
pOozZz...

"Volim te" je riječ koju svatko priželjkuje čuti od voljene osobe, a ponekad ju je najteže izreći kad najviše volimo jer se čini tako malenom u odnosu na snagu ljubavi koju tog trena osjećamo...

Ljubav? Hmmm...
Nije uvijek sve mračno i depresivno...
Uvijek postoji neko svjetlo...
I najmračnijoj noći jednom dođe kraj...
Mislim da je mojoj noći došao kraj...
Sad sam sretna...
I volim... =)

Ne volim možda...
Nikad nisam voljela tu riječ...
Možda znači nesigurnost, patnju, strah...
Volim... to znači vječnost...
Jedno Volim te je sve što mi treba...



Hm... ljudi moji...
Možda sam se zaljubila...nisam sigurna...
Kako zapravo možeš znati... je li to ono kada samo misliš na tu osobu?
I više ne smatraš mogućim da razmišljaš o ičemu drugom...
Više ne znam kako je to ne biti zaljubljen...uvjek je netko bio tu...
Dobro to mozda i nije bila ljubav...nego bjeg od stvarnosti... navika...
Ma ne znam više što radim... ne znam više što znam...
Znam jedino da ovih dana...jednostavno ne mogu ne mislit o njemu...
I sve što napravi je slatko.. Nije vazno koliko sranje... ne znam...
Možda se i zaljubljujem... ali što ako je ovo jos jedan bjeg... od njega...
Jer toliko sam puta... pokušavala smisliti... nove ljubavi... novi život...
Samo da bi se makla od njega... više ne znam.. kada je stvarno... joj...
Ne volim bit u ovom stanju...nije to zdravo za mene...
Pogotovo ne razmišljanje...jer znate kad neprestano mislite o nekomu...
Druge stvari se jednostavno izbrišu...
Hmm... da, mislim da sam se zaljubila... (???) =)

By Yours: Petra
Kissy Kissy