...Ponekad ne otkrivam svoje pravo lice,
nit me dobro čitaju stranci s ulice...
...ponekad sanjam, al se probudim...
ponekad nesmijem, al poželim...
ponekad trpim, al stanem...
ponekad se dižem, a onda padnem!
Ponekad je i srce glupo pa ne sluša,
pa se žali kad nastane suša..
vrijeme ide sporo kao nikada,
(ne) lijeći rane, a otvara nove...
Ponekad želim cijeli svijet u mojim rukama,
da se i on malo izgubi u mojim mukama,
ponekad želim...al nikako da dođe,
a ono što boli... teško da prođe...
porazi bez pobjednika, nagrade bez gubitnika...
..ponekad se pitam... vrijedi li to sve,
što dođe pa opet nestane...
....izgubi se,među snovima...
željama...nadanjima...
i čeka neki novi početni sjaj,
..ili sjetno traži željeni kraj...



Bila je jesen, života mog..
Bila je ljeto, srca vatrenog..
Bila je zima, topla i ugodna,
u njegovom krilu bila sam sigurna....

Odavno sam znala da smo tren koji prolazi,
ali koji se ne zaboravi,
zato do kraja života živjet ćeš u meni,
i kad me jednom ne bude,
nek ostanu samo one uspomene najljepše,
da me ne pamtiš u suzama kad smo se rastali,
već nasmješenu kad smo se sreli..
odavno sam znala da smo suđeni,
ali da je prava ljubav u sjeni bolne sluge,
neću ti zamjeriti nikad ako me ne nađeš
i ako budeš ljubio druge,
znam da se ljubavi prave rode
da bi uveličale čovjeka
i smrvile ga do tuge...
odavno sam znala da voljet ću jednom,
onako jako da boli do kraja vjeka.
sada vidim sve što smo imali
teče u prošlost kao rjeka,
ali ta rjeka ne presušuje..
jer i ljubav zauvjek traje..

Lijep... sunčan dan.
A meni se spava. Sklapam oči i tonem u san.
U glavi mi nered. Kaos vlada mojim mislima.
Osjećam ritam Crvene jabuke.
Iskrice frcaju sa svih strana.
A ljubav? Ma bolje da se ni ne spominje.
Sanjajući, neprestano se smješkam.
Onako milo i neprimjetno.
Ništa mi nije jasno i dalje spavam.
Sve što imam, u snu napuštam kako
bih pobjegla čim dalje od one monotonije.
Hiperaktivna sam pa to ne mogu skrivati ni u snu.
Plešem, letim, uživam. Pobjegla bih ili iščupala ovo ludo srce.
Nervira me i pravi mi probleme. No s druge strane i razumijem ga.
Tako je kad nešto želi a spriječeno je.
Ne želimo se nadati jer inače sve pada u vodu.
A onda – iznenađenje. Mi bježimo u snu – zajedno...
Kako je to moguće?
Sigurno sam nešto propustila jer ne hvatam konce.
A sve je počelo tako dobro.
Iznenada, njegova ruka drži moju.
Iznenada, počinje me grliti i njegovo se tijelo priljubilo uz moje..



Osjećam da mi je vruće. Prevrćem se u krevetu i nemirno spavam.
U glavi mi ludnica, misli mi zbrkane.
I onda odjednom, budim se i skačem s kreveta.
Iznenada, zastanem i ostanem šutke sjediti u krevetu.
I nekako se čudno osjećam. Srce mi pjeva od sreće a ja sam zbunjena.
Sjedim tako još neko vrijeme, razmišljajući i vrteći film.
Pokušavam shvatiti no ne polazi mi za rukom.
A onda: zvonjava telefona.
Pogledam ga, onako u čudu i slušam tu glasnu zvonjavu.
Mislim si, da li da dignem slušalicu ili da se vratim na spavanje.
No pošto sam bila nekako neobično sretna, odlučila sam se javiti.
Pospana se dižem i odem do telefona.
Javim se, pozdravim i – zanijemim. S one strane – on.
Priča mi o mom snu.
Zar se to netko poigrava sa mnom ili možda to ipak nije bio san???
U šoku, bacam telefon od sebe...
Sjedam u kut, malo se smijem, malo sam ozbiljna.
I nikako da shvatim... STRAŠNO!!!

Probudila sam se jutros s prazninom i nervozom.
Poljuljan mi je cijeli svijet koji sam stvarala dosta dugo,
svijet u kojem sam se mjenjala u nešto što bi bilo
prihvatljivije osobi mojih godina.
Na neko vrijeme sam postala ono,
što sam željela biti uz osobu koju sam željela.
Više sam se smijala, više bila sretna,
više ljubila čovjeka koji mi je značio cijeli jedan mali svijet...
Sad se vraćam...
Vraćam se u one surove poglede na život, na hladnoću...



Kada sam počela pisati blog,
rekla sam da je on tu da mi pomogne da prebrodim
promjene koje mi se događaju. I je... Pomogao je...
Naslov posta je naslov i jedne pjesme koja kaže:
"Odlazim, od problema u svom životu. Odlazim da potražim bolji dan..."
Ja odlazim od problema koji su mi bili tako slatki
da me sad sve boli kad shvatim da se svega toga moram odreći...
Odlazim od ljubavi, jer mi po drugi put u životu nije ništa dobro donjela. Odlazim od osmijeha koji daje ljudima pravo da te rane.
Odlazim od suza jer nema više osjećaja koji bi ih mogli potaknuti.



Na kraju krajeva uvijek mi je u glavi bila samo jedna definicija ljubavi:
Ona je samo mješavina nepotrebnih osjećaja, sebičnosti i ljubomore!!!
Smatrajte da je ovo samo jedan most koji vas vraća
u neka davno osvojena područja.
Ja to gledam tako, jer kad se sjetim,
jedino sam tako i bila pomirena sa sobom.
Bez suza, bez poljupca, bez svađa, bez ljubavi...
Just walking away....

P.S. Nemojte se bojat ljudima reći što osjećate prema njima. Ne znate što vam donosi sutra niti gdje će vas odvesti, a za nešto kao "Volim te" uvijek trebate pronaći vremena, jer život je prekratak...