Lijep... sunčan dan.
A meni se spava. Sklapam oči i tonem u san.
U glavi mi nered. Kaos vlada mojim mislima.
Osjećam ritam Crvene jabuke.
Iskrice frcaju sa svih strana.
A ljubav? Ma bolje da se ni ne spominje.
Sanjajući, neprestano se smješkam.
Onako milo i neprimjetno.
Ništa mi nije jasno i dalje spavam.
Sve što imam, u snu napuštam kako
bih pobjegla čim dalje od one monotonije.
Hiperaktivna sam pa to ne mogu skrivati ni u snu.
Plešem, letim, uživam. Pobjegla bih ili iščupala ovo ludo srce.
Nervira me i pravi mi probleme. No s druge strane i razumijem ga.
Tako je kad nešto želi a spriječeno je.
Ne želimo se nadati jer inače sve pada u vodu.
A onda – iznenađenje. Mi bježimo u snu – zajedno...
Kako je to moguće?
Sigurno sam nešto propustila jer ne hvatam konce.
A sve je počelo tako dobro.
Iznenada, njegova ruka drži moju.
Iznenada, počinje me grliti i njegovo se tijelo priljubilo uz moje..



Osjećam da mi je vruće. Prevrćem se u krevetu i nemirno spavam.
U glavi mi ludnica, misli mi zbrkane.
I onda odjednom, budim se i skačem s kreveta.
Iznenada, zastanem i ostanem šutke sjediti u krevetu.
I nekako se čudno osjećam. Srce mi pjeva od sreće a ja sam zbunjena.
Sjedim tako još neko vrijeme, razmišljajući i vrteći film.
Pokušavam shvatiti no ne polazi mi za rukom.
A onda: zvonjava telefona.
Pogledam ga, onako u čudu i slušam tu glasnu zvonjavu.
Mislim si, da li da dignem slušalicu ili da se vratim na spavanje.
No pošto sam bila nekako neobično sretna, odlučila sam se javiti.
Pospana se dižem i odem do telefona.
Javim se, pozdravim i – zanijemim. S one strane – on.
Priča mi o mom snu.
Zar se to netko poigrava sa mnom ili možda to ipak nije bio san???
U šoku, bacam telefon od sebe...
Sjedam u kut, malo se smijem, malo sam ozbiljna.
I nikako da shvatim... STRAŠNO!!!