Puževi i crtići

srijeda , 18.06.2008.

Pričamo mi nešto o umjetnosti, neš ti, sve stručnjakinja do stručnjakinje, a meni cijelo vrijeme na pameti crtići, još od jutros dok sam „sklanjala puževe“, ali o toj aktivnosti nešto poslije.

Nije mi jasno što (neki) roditelji imaju protiv gledanja crtića?! Posve sigurno znam da su neki od crtića koje sam tijekom života gledala i gledala ostavili jedan posve pozitivan dojam na mene i nikada se u „lovu na plijen“ nisam pokušavala recimo baciti sa stijene kao Wile E. Coyote na Pticu trkačicu, ali sam zato povukla dosta pametnih pouka iz tih svih crtića koje sam voljela.

Da se razmemo, zbilja volim crtiće, gledam ih i danas, od Jagodice Bobice do Spužva Boba Skockanog i uživam. Sve dugometražne Diznijeva i Pixarove gledam u kinima a i redovna sam gošća na Animafestu. Nemrem jedino gledati ona neka istočnjačka Jugijo i Tamagoči sranja, no s duge strane obožavam Miyazakija ali to je već japanska umjetnost a ne preduvjet za epileptični napad.

E sad o tome kak sam došla do toga da uopće razmišljam o crtićima i njihovu utjecaju na moj razvoj. Svako jutro šetam svoju Psicu na jednom određenom mjestu gdje ima dosta puževa. Do prije nekoliko mjeseci ih nisam ni primjećivala, trudila sam se samo da ih ne nagazim jer su mi zapravo bili zastrašujući tako ljigavi. Onda sam počela gledati Spužva Boba Skockanog. On vam za ljubimca drži jednog puža Garya (mislim da je Pero na hrvatskom) kojeg voli i mazi i pazi kao što ja volim i mazim i pazim svoje mačke.



Otada ja puževe gledam drugim očima i svako jutro dok se Mega šeta/piški/kaka/pase, ja „sklanjam puževe“. Radi se naime o tome da tim putem tu i tamo prolaze i neki auti, bicikli a svakako ljudi koji ne mare za moje puževe, pa ih moram micati s puta u travu. Svaki dan ih ima, jutros prava pomama, sklonila sam čak 34, jer je jučer kišilo pa eto, zaboravili su se skriti na vrijeme. Niti jedan zgaženi. Najslađi su mi bebe puževi, mrvku veći od mog palca, ko šećeri su. Pofotkat ću ih jedan dan. Eto, to je dakle pouka iz Spužva Boba, nemoj gaziti puževe jer osim što spasim nečiji život (kolkogod vama smiješno bilo ali i puževi imaju dušu) istovremeno se i razgibavam, gore-dolje, po putu, po travi i tako ostajem fit.

Sad razmišljam što sam još naučila iz crtića koje sam gledala… Ajmo redom:

Tomiđeri (je, ja i danas Toma i Jerrya ovak zovem): mačke su veće ali ne nužno i spretnije i pametnije od malih miševa. Pomoglo mi je to u davno vrijeme dok sam bila druga „po nizini“ u vrsti na tjelesnom, ali prva u trčanju, graničaru, gimnastici i tako. Pomoglo mi je i u smislu da i danas mrzim ženske najlonke dokoljenke (sjetite se nogu njihove gazdarice, dva debela balvana u najlonkama i natikačama, brrr).



Bajum-Badum (La linea): uf, to mi je od malih nogu i ruku bio meden crtić, prvo zato što nisam baš imala smisla za crtanje, osim crtanja Bajum-Baduma, kojeg sam uspješno crtala svima u leksikone i spomenare. Pouka: ako padneš jednom, dvaput, triput, nemoj se bojati, preživjet ćeš i pasti i četvrti put i peti i stalno tako, život je niz padanja i dizanja.



Štrumfovi: zakon mi je bila Štrumfeta, jedina cura u hrpi muških. Ne da ja sad toliko volim muške, ali mi je s njima uvijek bilo zabavno, pogotovo vrtjeti ih oko prsta. Zamislite živjeti u seocetu gdje možete izabrati koga god hoćete, kad god hoćete ili jednostavno ih izluđivati po principu „ti dam-ti dam-ti dam“. Ma zakon.



Ptica trkačica: u kategoriji Bajum-Baduma, kad god bih u životu čula anglosaksonsku uzrečicu „if at first you don't succeed, try, try again“, vizualizirala bih si Kojota Vilija koji unatoč brojnim porazima ne odustaje od svoga cilja, a s druge strane sam naučila i to da ako si dovoljno brz i spretan, nema toga vuka koji će te uloviti te činjenicu da ne moraš nužno biti najuspješniji i najbolji da bi te ljudi voljeli.



Bolek i Lolek: preslatki su mi i danas i htjela bih imati sina koji bi sličio jednom od njih. Nekada davno, dok smo se brat i ja marisali svaki božji dan, ovaj crtić mi je dao do znanja da se braća-sestre moraju dobro slagati ili će nagrabusiti, pa smo se počeli manje marisati a više družiti i pokrivati jedno drugo pred starcima.



Profesor Baltazar: oh i ah, voljela sam ga oduvijek zato što me podsjećao na dedu, koji je uvijek tako hodao po dnevnoj sobi gore-dolje i smišljao svašta, ali deda je na glavi, za razliku od Baltazara, nosio veliki muški rupčić s krajevima povezanim u čvorove. Od Baltazara sam naučila da svašta možeš postići razmišljanjem i maštom.



Sport Billy: od njega sam izgleda naučila to da niti jedna torba nije dovoljno velika da je ne bih mogla zatrpati koječim (pogledajte sadržaj moje torbice par postova unatrag), a otada sam se počela panično bojati žena kojima kosa na čelu završava u špic, pa koliko god moja profka iz fizike Višnja Špica bila divna profa i osoba, ja sam je se uvijek onak malo pribojavala.



Ovo su samo neki crtići koji su mi pali na pamet, ali sigurna sam da ih ima još, pa ajte, navedite crtiće koji su na vas utjecali.

Kalupi i okviri

petak , 06.06.2008.

Nije mi jasno, niti će mi ikada biti jasno zašto ljudi sve vole ukalupljivati?! Imam vrlo subjektivne razloge da si tu i tamo postavim ovo pitanje. Prvenstveno mislim da moj životni stil (ono, hedonistička izvanbračna zajednica bez djece, mnoštvo životinja, humanitarno djelovanje i tako) ljudima ide na živce, kužim da postoji dosta toga što je meni „normalno“ a drugima „nenormalno“, počevši od mojih roditelja koji muku muče s kćeri koja nikako da se uda, podari im potomke, sinu koji nikako da završi faks, doseli se k njima, također im podari potomke, ali tiče se ovo i sitnih stvari, koje su, ponavljam, meni normalne a drugima ne, tipa, lizalica iz mog prošlog posta i čuđenje zašto ja nosim lizalice a nemam djecu.

Zašto je s 32 godine ne bih smjela imati lizalice u torbi?! Ok, 8 lizalica je malo veći broj, ali radi se o tome da smo putovali i našla sam paket od nekih 30 lizalica, meni najdražih čupačupsa ali malih, pa su mi tako ostale u torbi (btw. nema ih više osam, zapravo nema više nijedne).

Postoje li negdje nekakva pravila kojih bi se trebala držati pri kupovini i odabiru meni najdražih slastica, a da ja za njega nisam znala? Meni je recimo trenutačna opsesija lizanje tih čupačupsa, ali i kupovina bijelog kinder buena (jako, jaaako, fini!) i Monte onih njami pudinga i to mojoj mami (ali i mojoj Boljoj Polovici nažalost) nije jasno.

Telefoniramo mamek i ja.



Mama : Što žvačeš opet? Nisi na dijeti?

Ja: Nisam. Kinder bueno.

Mama: Opet?! Pa zar nisi jučer rekla da jedeš kinder bueno?

Ja: Aha, al i danas ga jedem.

Mama: Pa jesi ručala?

Ja: Nisam, pojela sam dve lize i sad jedem kinder bueno!

Mama: U grob ćeš me otjerat!



Znači, skroz je normalno da mene mama pita jesam li ručala, što sam obukla, jesam li pokisla, imam li dobar kišobran a ne kinesko govno i slično, iako imam 32 godine i već 7 godina živim 300km zapadnije od nje, ali nije normalno da ja volim iste stvari kao i moji nećaci.

Meni to nije jasno.



S druge strane, moji nećaci, ali i ostala sitna djeca, mene uvijek vole, jer znaju da sam zabavna i da volim iste stvari kao i oni (a i lizalice i razne šarene stvarčice koje imam isto obožavaju).

Moja sestrična (mama mojih nećaka) nikada u životu nije čula za Spužva Boba iako njezini sinovi (7 i 4) sa mnom redovito prepričavaju smiješne zgode ovog podvodnog junaka. E da, i skoro je pala na pod kad me vidjela u majci sa Spužva Bobom.



„Pa ti si skroz luda!“



Mislim da sam ovu rečenicu previše puta čula.



Ipak, ima ljudi koji me kuže, na ovoj ili onoj razini. Recimo Spamerice me vole ovakvu neozbiljnu, kuma moja me kuži jako, iako je prečesto zajebavam ovako npr.



Kuma (na poslu): Tedičina kuma, izvolite!

Ja: Poštovanje, zovem iz Ministarstva financija, baš mi je drago da ste vi, gospođo Tedičina kumo, zovem u vezi neplaćenog poreza iz godine 2005. koji je s kamatama dosegnuo dramatičnu visinu od blabla…

Kuma (jako tiho): Daaaa…



E tu ja uglavnom zajebem i počnem vrištati od smijeha, na što ona poludi i govori mi odvratne stvari o skraćivanje za glavu, pogrebima i kletvama, ali sve završi u smijehu i „Jebemte ludu!“

Ta moja Kuma je nedavno nakon višesatnog konzultiranja sa mnom i Marijom (mah-mah!), objema iskusnim rolericama, odlučila kupiti role i kupila ih pa sad pada, sva je plava i razbijena ali ne posustaje. Moja mama ne može sebi doći od tih gluposti jer bismo nas dvije sada trebale djecu svoju učiti rolati a ne same padati okolo.



Jučer mi se isto dogodilo to da pred posve nepoznatim ljudima moram „braniti“ svoj životni stil i nekome se kao „opravdavati“. Išle Sandra, šefica moja, i ja u jedan gradić kraj Zagreba po Rikija Martina, malog pekinezera kojemu sam od jučer kuma, a vozio nas je jedan njezin poznanik taksist na crno, lik mlađi od mene nekih 4-5 godina i otac troje djece. Bio je frendli i sve to dok nije skužio da nisam udana (Nije mu jasno zašto se žene u dugim vezama ne udaju?) i da imam pse i mačke (Zašto samo nerotkinje imaju ljubimce? Zašto samo nerotkinje drže pse u stanu a ne na dvorištu?).

Ja se upljuvala tumačeći mu neke stvari ali sam u jednom trenu samo stala i promislila, jebote, pa tko je on da se ja njemu opravdavam?!

Nisam to rekla ali sam rekla da me njegovo mišljenje o mome životu ne dira posebno, jer, eto, ni meni nije jasno zašto bi se netko nezaposlen, bez škole i ambicija, odlučio napraviti troje djece o kojima se nema tko brinuti dok mu žena konobari u kvartovskom kafiću a on voza mene i moje pse. Nismo nakon toga pričali više.



Ne znam kako bih se osjećala da imam troje djece, da sam nezaposlena a muž mi konobari za 1500kn mjesečno. Ne znam zaista. Mislim da želim imati djecu ali nisam sigurna bih li se uspjela dovoljno dobro brinuti za njih pa je možda ipak ok da ih još nemam. Ne znam. Moj život je moj život i svim dušobrižnicima bez pol beda mogu reći da je meni lijepo upravo ovako kako mi je i ne bih svoj život mijenjala ni za što na svijetu.

To što se baš ne uklapam u neke okvire, e jebiga, i okviri se mogu mijenjati.

Sadržaj torbe

ponedjeljak , 02.06.2008.

Jednom davno na jednoj školskoj ekskurziji dijelila sam sobu sa Sandrom, Ninom, Vlatkom i Milenom. Milena mi se u napadu bijesa, s razlogom zapravo jer sam se navlačila sa Sandrom i istresla joj sladoled u krilo, rekla da je znala da ću je ja zaflekati jer sam „prava svinja“. Tada sam joj se smijala u lice i rekla da ne pričam s njom zbog uvrede do kraja ekskurzije, ali zaboljelo me to malkec jer je Milena bila najurednija u razredu, ono, sve slike su joj završile na panou i uvijek je, za razliku od mene ili Sandre, imala uredno podšišanu i svezanu kosu.

Naravno da sam kod kuće mami ispričala sve detalje s ekskurzije pa i to da mi je Milena rekla da sam svinja, a mama je reagirala ovako: Pa da, u pravu je Milena. To je bila edukativna metoda moje mame, kojom evidentno nije baš puno postigla jer sam svinja i dalje – takva sam se rodila valjda. Tata krivi moje krivobarske gene (op.a. Kriva Bara je dio Vukovara gdje je davno, davno stajala rodna kuća moje bake i gdje sam kod moje prababe Milke provodila ljeta i ljeta prljava i smrdljiva jer se kod prababe pralo jednom tjedno, subotom, a nama djeci to bilo zakon, mislim biti tako prljav danima).

Danas, nekih 18 godina od navedenog incidenta s Milenom (op.a. koja danas navodno živi negdje u Novom Sadu i frizerka je isto tako navodno pa za razliku od mene asimetrične sigurno i dalje ima urednu frizuru), ja sam i dalje svinja. Evo primjera, vrlo slikovitog: Situacija od prije par minuta. Ja na svom poslu u Tamo-Di-Radim i dolaze dvoje stranaca, relativno novih ovdje, traže nešto od mene, to nešto mi je u novačniku, do kojega pokušavam doći kopanjem po maloj pretrpanoj torbici. Novčanik nisam našla jer sam ga ostavila doma i debelo se osramotila pred ljudima jer tko normalan zaboravlja novčanik i to shvaća tek u 16 sati. No, da bih ustanovila neupitno zaboravljanje novčanika, morala sam povaditi većinu stvari koje vidite gore, odložiti ih na stol i dalje kopati. Zatim sam neko vrijeme radila, stari nisam vratila u torbu i naišla je jedna kolegica pa se zapiljila u čudu gledavši stvari razbacane po stolu. Strašno nešto.



Sadržaj moje torbice:

8 chupa-chups lizala raznih okusa

2 vrećice Jacobs Milka napitka

2 pez bombona

Nestle čokoladica iz Cinestara

Suncokret u vrećici (dopola prazan jer je otvoren bio u torbici)

3 male čokoladice, poklon jednog stranca iz Grčke

Kantarionovo ulje koje tražim tjedan dana

2 labela

1 melem

1 Balea krema za ruke

1 lak

1 rašpa i ulje protiv zanoktica

1 paketić Neofena

1 uložak

1 Asepsoleta maramica

1 futrola za naočale

2 prazna moba (tele2 i simpa), trećim (vipom) ovo fotkam

1 ajpod (prazan)

1 crno dugme (nosim od bakine sahrane, teško mi ga bacit)

1 spajalica za dokumente

3 kemijske

2 smrskane plastične žličice

Ključevi od kuće

Pozivnicu na Kabinet čudesa

Staru povratnu kartu do Osijeka

Pola vrećice suncokreta van vrećice (sad je u košu)



Nemam sljedeće a trebala bih imati:


Novčanik

Naočale za vid

Naočale za paradu po suncu

Ključ od ureda

Punjač za mob

Punjač za drugi mob

Kabel za ajpod



Strašno nešto.

Lastane, kako da postanem urednija sad kad sam velika?

Lastane, sada znam zašto sam debela.