Nije mi jasno, niti će mi ikada biti jasno zašto ljudi sve vole ukalupljivati?! Imam vrlo subjektivne razloge da si tu i tamo postavim ovo pitanje. Prvenstveno mislim da moj životni stil (ono, hedonistička izvanbračna zajednica bez djece, mnoštvo životinja, humanitarno djelovanje i tako) ljudima ide na živce, kužim da postoji dosta toga što je meni „normalno“ a drugima „nenormalno“, počevši od mojih roditelja koji muku muče s kćeri koja nikako da se uda, podari im potomke, sinu koji nikako da završi faks, doseli se k njima, također im podari potomke, ali tiče se ovo i sitnih stvari, koje su, ponavljam, meni normalne a drugima ne, tipa, lizalica iz mog prošlog posta i čuđenje zašto ja nosim lizalice a nemam djecu.
Zašto je s 32 godine ne bih smjela imati lizalice u torbi?! Ok, 8 lizalica je malo veći broj, ali radi se o tome da smo putovali i našla sam paket od nekih 30 lizalica, meni najdražih čupačupsa ali malih, pa su mi tako ostale u torbi (btw. nema ih više osam, zapravo nema više nijedne).
Postoje li negdje nekakva pravila kojih bi se trebala držati pri kupovini i odabiru meni najdražih slastica, a da ja za njega nisam znala? Meni je recimo trenutačna opsesija lizanje tih čupačupsa, ali i kupovina bijelog kinder buena (jako, jaaako, fini!) i Monte onih njami pudinga i to mojoj mami (ali i mojoj Boljoj Polovici nažalost) nije jasno.
Telefoniramo mamek i ja.
Mama : Što žvačeš opet? Nisi na dijeti?
Ja: Nisam. Kinder bueno.
Mama: Opet?! Pa zar nisi jučer rekla da jedeš kinder bueno?
Ja: Aha, al i danas ga jedem.
Mama: Pa jesi ručala?
Ja: Nisam, pojela sam dve lize i sad jedem kinder bueno!
Mama: U grob ćeš me otjerat!
Znači, skroz je normalno da mene mama pita jesam li ručala, što sam obukla, jesam li pokisla, imam li dobar kišobran a ne kinesko govno i slično, iako imam 32 godine i već 7 godina živim 300km zapadnije od nje, ali nije normalno da ja volim iste stvari kao i moji nećaci.
Meni to nije jasno.
S druge strane, moji nećaci, ali i ostala sitna djeca, mene uvijek vole, jer znaju da sam zabavna i da volim iste stvari kao i oni (a i lizalice i razne šarene stvarčice koje imam isto obožavaju).
Moja sestrična (mama mojih nećaka) nikada u životu nije čula za Spužva Boba iako njezini sinovi (7 i 4) sa mnom redovito prepričavaju smiješne zgode ovog podvodnog junaka. E da, i skoro je pala na pod kad me vidjela u majci sa Spužva Bobom.
„Pa ti si skroz luda!“
Mislim da sam ovu rečenicu previše puta čula.
Ipak, ima ljudi koji me kuže, na ovoj ili onoj razini. Recimo Spamerice me vole ovakvu neozbiljnu, kuma moja me kuži jako, iako je prečesto zajebavam ovako npr.
Kuma (na poslu): Tedičina kuma, izvolite!
Ja: Poštovanje, zovem iz Ministarstva financija, baš mi je drago da ste vi, gospođo Tedičina kumo, zovem u vezi neplaćenog poreza iz godine 2005. koji je s kamatama dosegnuo dramatičnu visinu od blabla…
Kuma (jako tiho): Daaaa…
E tu ja uglavnom zajebem i počnem vrištati od smijeha, na što ona poludi i govori mi odvratne stvari o skraćivanje za glavu, pogrebima i kletvama, ali sve završi u smijehu i „Jebemte ludu!“
Ta moja Kuma je nedavno nakon višesatnog konzultiranja sa mnom i Marijom (mah-mah!), objema iskusnim rolericama, odlučila kupiti role i kupila ih pa sad pada, sva je plava i razbijena ali ne posustaje. Moja mama ne može sebi doći od tih gluposti jer bismo nas dvije sada trebale djecu svoju učiti rolati a ne same padati okolo.
Jučer mi se isto dogodilo to da pred posve nepoznatim ljudima moram „braniti“ svoj životni stil i nekome se kao „opravdavati“. Išle Sandra, šefica moja, i ja u jedan gradić kraj Zagreba po Rikija Martina, malog pekinezera kojemu sam od jučer kuma, a vozio nas je jedan njezin poznanik taksist na crno, lik mlađi od mene nekih 4-5 godina i otac troje djece. Bio je frendli i sve to dok nije skužio da nisam udana (Nije mu jasno zašto se žene u dugim vezama ne udaju?) i da imam pse i mačke (Zašto samo nerotkinje imaju ljubimce? Zašto samo nerotkinje drže pse u stanu a ne na dvorištu?).
Ja se upljuvala tumačeći mu neke stvari ali sam u jednom trenu samo stala i promislila, jebote, pa tko je on da se ja njemu opravdavam?!
Nisam to rekla ali sam rekla da me njegovo mišljenje o mome životu ne dira posebno, jer, eto, ni meni nije jasno zašto bi se netko nezaposlen, bez škole i ambicija, odlučio napraviti troje djece o kojima se nema tko brinuti dok mu žena konobari u kvartovskom kafiću a on voza mene i moje pse. Nismo nakon toga pričali više.
Ne znam kako bih se osjećala da imam troje djece, da sam nezaposlena a muž mi konobari za 1500kn mjesečno. Ne znam zaista. Mislim da želim imati djecu ali nisam sigurna bih li se uspjela dovoljno dobro brinuti za njih pa je možda ipak ok da ih još nemam. Ne znam. Moj život je moj život i svim dušobrižnicima bez pol beda mogu reći da je meni lijepo upravo ovako kako mi je i ne bih svoj život mijenjala ni za što na svijetu.
To što se baš ne uklapam u neke okvire, e jebiga, i okviri se mogu mijenjati.
Post je objavljen 06.06.2008. u 13:18 sati.