Puževi i crtići

srijeda , 18.06.2008.

Pričamo mi nešto o umjetnosti, neš ti, sve stručnjakinja do stručnjakinje, a meni cijelo vrijeme na pameti crtići, još od jutros dok sam „sklanjala puževe“, ali o toj aktivnosti nešto poslije.

Nije mi jasno što (neki) roditelji imaju protiv gledanja crtića?! Posve sigurno znam da su neki od crtića koje sam tijekom života gledala i gledala ostavili jedan posve pozitivan dojam na mene i nikada se u „lovu na plijen“ nisam pokušavala recimo baciti sa stijene kao Wile E. Coyote na Pticu trkačicu, ali sam zato povukla dosta pametnih pouka iz tih svih crtića koje sam voljela.

Da se razmemo, zbilja volim crtiće, gledam ih i danas, od Jagodice Bobice do Spužva Boba Skockanog i uživam. Sve dugometražne Diznijeva i Pixarove gledam u kinima a i redovna sam gošća na Animafestu. Nemrem jedino gledati ona neka istočnjačka Jugijo i Tamagoči sranja, no s duge strane obožavam Miyazakija ali to je već japanska umjetnost a ne preduvjet za epileptični napad.

E sad o tome kak sam došla do toga da uopće razmišljam o crtićima i njihovu utjecaju na moj razvoj. Svako jutro šetam svoju Psicu na jednom određenom mjestu gdje ima dosta puževa. Do prije nekoliko mjeseci ih nisam ni primjećivala, trudila sam se samo da ih ne nagazim jer su mi zapravo bili zastrašujući tako ljigavi. Onda sam počela gledati Spužva Boba Skockanog. On vam za ljubimca drži jednog puža Garya (mislim da je Pero na hrvatskom) kojeg voli i mazi i pazi kao što ja volim i mazim i pazim svoje mačke.



Otada ja puževe gledam drugim očima i svako jutro dok se Mega šeta/piški/kaka/pase, ja „sklanjam puževe“. Radi se naime o tome da tim putem tu i tamo prolaze i neki auti, bicikli a svakako ljudi koji ne mare za moje puževe, pa ih moram micati s puta u travu. Svaki dan ih ima, jutros prava pomama, sklonila sam čak 34, jer je jučer kišilo pa eto, zaboravili su se skriti na vrijeme. Niti jedan zgaženi. Najslađi su mi bebe puževi, mrvku veći od mog palca, ko šećeri su. Pofotkat ću ih jedan dan. Eto, to je dakle pouka iz Spužva Boba, nemoj gaziti puževe jer osim što spasim nečiji život (kolkogod vama smiješno bilo ali i puževi imaju dušu) istovremeno se i razgibavam, gore-dolje, po putu, po travi i tako ostajem fit.

Sad razmišljam što sam još naučila iz crtića koje sam gledala… Ajmo redom:

Tomiđeri (je, ja i danas Toma i Jerrya ovak zovem): mačke su veće ali ne nužno i spretnije i pametnije od malih miševa. Pomoglo mi je to u davno vrijeme dok sam bila druga „po nizini“ u vrsti na tjelesnom, ali prva u trčanju, graničaru, gimnastici i tako. Pomoglo mi je i u smislu da i danas mrzim ženske najlonke dokoljenke (sjetite se nogu njihove gazdarice, dva debela balvana u najlonkama i natikačama, brrr).



Bajum-Badum (La linea): uf, to mi je od malih nogu i ruku bio meden crtić, prvo zato što nisam baš imala smisla za crtanje, osim crtanja Bajum-Baduma, kojeg sam uspješno crtala svima u leksikone i spomenare. Pouka: ako padneš jednom, dvaput, triput, nemoj se bojati, preživjet ćeš i pasti i četvrti put i peti i stalno tako, život je niz padanja i dizanja.



Štrumfovi: zakon mi je bila Štrumfeta, jedina cura u hrpi muških. Ne da ja sad toliko volim muške, ali mi je s njima uvijek bilo zabavno, pogotovo vrtjeti ih oko prsta. Zamislite živjeti u seocetu gdje možete izabrati koga god hoćete, kad god hoćete ili jednostavno ih izluđivati po principu „ti dam-ti dam-ti dam“. Ma zakon.



Ptica trkačica: u kategoriji Bajum-Baduma, kad god bih u životu čula anglosaksonsku uzrečicu „if at first you don't succeed, try, try again“, vizualizirala bih si Kojota Vilija koji unatoč brojnim porazima ne odustaje od svoga cilja, a s druge strane sam naučila i to da ako si dovoljno brz i spretan, nema toga vuka koji će te uloviti te činjenicu da ne moraš nužno biti najuspješniji i najbolji da bi te ljudi voljeli.



Bolek i Lolek: preslatki su mi i danas i htjela bih imati sina koji bi sličio jednom od njih. Nekada davno, dok smo se brat i ja marisali svaki božji dan, ovaj crtić mi je dao do znanja da se braća-sestre moraju dobro slagati ili će nagrabusiti, pa smo se počeli manje marisati a više družiti i pokrivati jedno drugo pred starcima.



Profesor Baltazar: oh i ah, voljela sam ga oduvijek zato što me podsjećao na dedu, koji je uvijek tako hodao po dnevnoj sobi gore-dolje i smišljao svašta, ali deda je na glavi, za razliku od Baltazara, nosio veliki muški rupčić s krajevima povezanim u čvorove. Od Baltazara sam naučila da svašta možeš postići razmišljanjem i maštom.



Sport Billy: od njega sam izgleda naučila to da niti jedna torba nije dovoljno velika da je ne bih mogla zatrpati koječim (pogledajte sadržaj moje torbice par postova unatrag), a otada sam se počela panično bojati žena kojima kosa na čelu završava u špic, pa koliko god moja profka iz fizike Višnja Špica bila divna profa i osoba, ja sam je se uvijek onak malo pribojavala.



Ovo su samo neki crtići koji su mi pali na pamet, ali sigurna sam da ih ima još, pa ajte, navedite crtiće koji su na vas utjecali.