Komo sepe sepe fua!
utorak , 15.04.2008.Kako nas ima raznih na tom jednom virtualnom mjestu gdje se okupljam s raznim dragim brbljavim (ne)istomišljenicama/ima, tu i tamo se sjetimo nečega što mene vrati sto pedeset godina unatrag i smijem se i smijem se i ne mogu stati.
Počelo je jutros mejlom koji sam dobila od Kuma. Naslov mejla glasio je: Tko se osjeća matoro?, a u prilogu je bila ova sličica:
E sad, ja se nikako ne osjećam matoro ali ova sličica pokrenula je val emocija, smijeha, tuge, ma svega. Za one koji ne znaju što je ovo ili ne znaju čitati ćirilicu: tu piše crtani film i ovako je izgledala najava crtani filmova koje je emitirala televizija Beograd u doba dok su sve smrtno zavađene države s Balkana bile u jednoj državi. Neki od mojih nisu znali što je ovo a neki bogme jesu, što samo djelomično ima veze s godinama a djelomično i s lokacijom na kojoj su odrastali.
Međutim, utvrdili smo niz specifičnosti vezanih za naše odrastanje koje su me naprosto oduševile.
Tako je moja generacija Samo žena između ostaloga Santu Barbaru slušala na radiju, da, dobro ste pročitali, na radiju! Dok je njezin grad bio okupiran netko mudar se dosjetio i organizirao radio-drame aktualnih epizoda Santa Barbare kako sva djeca i babci zbog boravljenja u podrumu ne bi ostali zakinuti za tv-emitiranja već navedene sapunice.
Galino društvo je istu sapunicu izvodilo u živo, posred Jaruna, uprizorili su hrpu epizoda a u glavnoj ulozi bila je naravno naša lepojka.
Kako sam ja par godina starija od Gali, u moje doba se pred zgradom „igralo“ Dinastije (Santa Barbara došla dosta kasnije, kad me sapunice više nisu zanimale). Ja sam bila Felon a jedan Bojan, koji mi se sviđao cijeli život, bio je Đejk, pa smo mi bili par, zamislite sa sedam godina sam već imala muža s kojim sam se vjenčala, živjela u braku, varala ga i naposljetku se rastala! Osim Dinastije mi na Feđiki smo se igrali i Blejkove sedmorke i Galaktike (pitajte čika Gugla ak ne znate što je to!), a najviše smo voljeli učestale redukcije struje jer smo onda po zvonima na zgradi tipkali kao da su „komandna tabla“ u svemirskom brodu. Kako je to lijepo vrijeme bilo!
Naša nešto starija kolegica Lorna me je, međutim, bacila na pod od smijeha i to u toj mjeri da sam morala izaći iz ureda zbog iznenadnog napadaja smijeha. Lorna se nije igrala Santa Barbare, nije se igrala ni Dinastije, nego Kapelskih kresova, gdje je ona bila Ina zato što je jedina imala svezane pletenice! I sad mi suze idu od smijeha.
E da, još nečega sam se sjetila! Mene su starci još u vrtiću poslali na učenje engleskog i to se po svemu sudeći pokazalo dobro, dapače odličnom investicijom, iako se to njima u početku nije tako činilo. Prva pjesmica koju sam naučila bila je London Bridge, ali to je u mojoj izvedbi zvučalo ovako:
Landa briđa foli na, foli na, foli na,
Landa briđa foli na, maj fer ledi!
Kako sam oduvijek obožavala pjevati, ova pjesma je uskoro postala pravi hit jer ju je od mene naučio i buraz koji je tek progovorio pa si onda zamislite očaja u koji je padao moj otac intelektualac s dvoje potencijalno glupave djece. Pokušavao me naučiti tekst kako ide zapravo, ali džabe:
Ja: Drugarica je rekla tak, nemaš pojma i pohvalila nas, pjevaćemo to na priredbi!
Tata: Nema pojma tvoja drugarica, pametna je ko i ti. Pa grad se zove London, ne Landa!
Ja: Joooooooj, kak si dosadan. Mamaaaaaaaa, kak se pjeva?
Mama: Landa!!! Stari ostavi je na miru, valjda ona zna kak ide tekst!
Da, mama je uvijek bila na mojoj strani.
Par godina nakon toga, već sam bila u školi i učila engleski vrlo uspješno nekoliko godina ali skidanje pjesama bilo je pravo umijeće. Sandra i ja smo čekale kraj radija i snimale na kazete pjesmu koju smo htjele (onakve prave hitove prije nego izađu na kazetama s par mjeseci zakašnjenja) pa onda vrtjele i vrtjele i na papir skidale „tekst“ pjesme.
Svojedobno mi je omiljena pjesma bila Madonnina La isla bonita, a moja izvedba je „odraslima“, pa čak i tati, bila toliko smiješna da sam je svako malo morala pjevati starcima i njihovom društvu (koje je tada, baš sad računam, bilo mlađe nego ja sada, pa me ne čudi da su se smijali djeci!).
Ovaj post je zapravo dio mejla toj jednoj Sandri, pa, draga, gle, napisala sam tekst, uisitnu ga napisala i nemrem vjerovati da ga se sjećam.
Evo i glazbica da bolje prepoznate:
komo sepe, sepe fua…
las najt aj đrema stampedo
đas aj kaj neva gona nuva song
young girl with ajsla ferero
i to si yesterday no faradej
ćropika di aj lav bri
o loveća vajda vi
this is where aj logo bi
la isla bonita
and when the sarumej
d savu getso haj
ri tu my ears and sti ma aj
jo spanish loverboy
aj felin love with stampedo
uoum vi carry na d si, hi colu mi
tedi ho, teamo
aj pre devu de vu les
deve so fast
i want to be ueda sam voms tu sky
venic time fo sijesta ju ken voće mu baj
beautiful fejsiz no ker in the world
where a girl loves a boy and a boy loves a girl
Baš slatko kako sam samo ovu zadnju rečenicu uspjela skinuti kako treba!
komentiraj (0) * ispiši * #
Kako je propao rokenrol u Osijeku
četvrtak , 10.04.2008.Možete sada misliti da nemam prava pisati o rok sceni u Osijeku jer sam istu napustila prije sedam godina, ali niste u pravu. Moj braco je poznati i priznati dio te iste scene a ja kao svaka dobra seka obožavam svoga bracu i jako mi je stalo do toga da ne sjedi svaki vikend u smrdljivom atomskom skloništu ili parku nego da ima prostor u svome gradu gdje će ga curice i dečkići s obožavanjem moći gledati na sceni i neće morati putovati u Novi Sad ili negdje drugdje. Stalo mi je također i do dobrobiti mlađih stanovnika mojega rodnog grada kojima od srca želim nešto drukčije u ušima od srpskih cajki ili domaće šund muzike koja trešti iz velike većine osječkih kafića. Pa poblogu i sebi želim da jednom u dva mjeseca kad dođem kući mogu nekamo izaći s prijateljicama bez bojazni da ću se vratiti s glavoboljom.
Znate, kad sam ja bila mala, mislim onako mala kad mi se sav život odvijao četvrtkaom (da, u Osijeku je četvrtak bio top dan za izlaske), petkom i subotom navečer, a svi ostali dani bili su tu tek tako poslagani da bih se mogla odmoriti i pripremiti za sljedeći četvrtak, u Osijeku je postojao Klub OKS. Osječki klub studenata. Tamo se prašio rock, grunge (tada vrlo popularan), metal, ska, reggae i slično. Sam klub je bio smješten u podrumu ojsečkog STUC-a, što je te davne 92. i 93. bilo itekako prigodno jer je Osijek bio u okruženju i nakon 23 sata je zapravo na snagu stupao policijski sat, a i istinabok, nikada nismo znali kada će koji pijani Stevo sjesti za vbr i opaliti po nama. To sad ptsp progovara iz mene, ali s njim na stranu.
OKS je zapravo bio jedino takvo mjesto u gradu. Uz Nessi koja je tada figurirala kao pizzeria, alternativni kafić i tu i tamo organizirala neke nastupe. Na ostalim mjestima (bivša Tufna u Našičkoj i Vega u Tvrđi, koji su kao ili diskaći) puštao se dance, tada meni najodvratnija moguća vrsta glazbe. Cure koje polugole plešu lomeći se od struka naviše naprijed-nazad, dečki s pola bočice gela u kosi začešljanoj nazad i jednom obrvom i tako, meni baš bljak svijet.
Jedno kratko vrijeme radio je i Bunker (sad mi je trebalo pola sata da se sjetim kako se zvao) tamo negdje ispod hotela Central (kužite da je i Bunke bio pod zemljom?) ali je ubrzo zatvoren. Tamo se isto prašio rok.
U Tufnu sam kasnije znala otići s curama s faksa, ali nakon te dancemanije, kada su počeli puštati i nešto domaće glazbe tipa Mišo Kovač, Emilija Kokić i Srebrna krila s Vlatkom Pokos, koje također nisam slušala ali sam se mogla lijepo sprdati i na taj način zabavljati.
Onda sam se kakti bacila na jednu pa na drugu dugu vezu, počela raditi, preselila u Zagreb i nisam se bavila mjestima za izlaske u Osijeku već više načinima preživljavanja u svijetu odraslih (znate ja se ni s 32 ne osjećam odraslo?).
U šoku sam bila kad sam shvatila da OKS više ne postoji. Odnosno, postoji ali kao narodnjački klub!!! Kupio ga lokalni hadžija, nećemo ga imenovati da ne dobijemo batina jer je neki svajetksi prvak u karateu i nosi zlatni lanac težak ko moja sisa, i pretvorio u cajka klub, jebo ga leb glupi u nisko čelo. Najbolje i najdraže mjesto moga mladenaštva sada je klub s ogledalima, štangama, golim curama i znojnim seljošima kojima se diže na te gole cure iz Ukrajine ili Srbije, ma fuj. Kako da ja danas nekome objasnim kakav je to bio klub?! Kad me dijete moje jednog dana pita gdje sam izlazila, kako da mu objasnim da se vremena mijenjaju i da nova vremena nose nove običaje. Ma, bolje da šutim ili mu slažem da sam ja samo učila i učila i da nisam nikamo izlazila i da se nisam seksala prije braka.
Kako je bend moga brata sve više počeo dobivati na popularnosti, počela sam se više interesirati za mjesta gdje nastupaju, tko ih sluša, radila čak i statistike (u glavi svojoj naravno) jer nas je na početku njegove karijere bilo jako malo na tim koncertima a onda sve više i više i sve različitijih ljudi. S veseljem sam dočekala otvaranje Kluba Mini teatar (www.myspace.com/klubminiteatar a video snimke možete vidjeti i ovdje www.youtube.com/group/miniteatar) prije par godina. Interijer ostavlja nešto grublji dojam nego slična mjesta izvan Osijeka, ali recimo podsjeća me na zagrebački Pauk ili KSET. Ekipa, svi su mladi, organiziraju već nekoliko godina razne koncerte, pa čak i svjetski poznatih grupa a da ne spominjem da je to zapravo postalo jedino mjesto u gradu u kojemu se održala rock scena jer se svaki tjedan održavaju koncerti raznih underground bendova i nastupi raznih skupina i pojedinaca koje teže daljnjoj afirmaciji i voljni su pokazati kako urbana i kulturna scena u Osijeku može opstati neokaljana profitom i pomodarstvom.
Ali kako se sve uvijek i uvijek vrti oko novca i nemanja istog, Klub Mini Teatar je prošli vikend zauvijek zatvoren. Troškovi poslovanja jednostavno su postali preskupi a Grad, kojemu bi u cilju trebalo biti održavanje ovakvog prostora i oslobađanje vlasnika od plaćanja zakupnine i sličnih tričarija, nema sluha za to jer je naravno važnije dogovoriti se s legama tko će u koju fotelju zasjesti i kome će pripasti veći ili manji komad kolača. Razmemo se. I Močvari se zagrebačkoj sprema ista sudbina.
I, gdje će mladi koji ne slušaju cajke i ne nose krpice koje pokrivaju tek ono najnužnije? Pa opet na Dravu i opet u parkić. Back to atomska skloništa na probe a na koncerte u Novi Sad. Meni to jadno i baš me žalosti.
Tako je propao rokenrol u Osijeku, eto, ako se netko pita.
komentiraj (0) * ispiši * #
Nema sira i vrhnja + ekskluzivni apdejt + još jedan apdejt (po danu)
petak , 04.04.2008.Znate kaj? Ja se jako rijetko zbilja naljutim – često sam glasna i izgledam ko da sam pred infarktom ali rijetko popizdim ko jutros, pa me zato malo zanemarite.
Zapravo pizdim od sinoć.
Zapravo od preksinoć, jer sam zbog svoje sklonosti da sve odgađam pa radim u zadnji čas bila prisiljena biti budna do 5 ujutro, spavati do 7 pa trčati dalje. Medvjedi su poznati kao ljuti kad ne spavaju pa onda mošte mislit kakva sam jučer bila.
Vrhunac ludila i pižđenja se dogodio sinoć.
Krenula prošetati Magu (pasica moja) i skontam u dvorištu nekoliko smetlara kako skupljaju kante za smeće, one velike, pa ih natovaruju na kamion.
Kako ja volim sve ljude iz uslužnih djelatnosti, na bok-bok sam s glavnim smetlošem na Ilici i pitam ga, kaje sused, kućete s našim kantama.
Veli on meni, e susedica, pobiremo ih i nebute ih imali do poenedeljka.
Kako molim?
Da, postoji opasnost da se neko zavleče u njih i puca na Buša pa bu još bilo sranja, pak eto imamo naredbu da sve kante i kontejnere poberemo s Ilice.
Sused, al gde bum ja bacala smeće?
E, pa ne znam, odite dole na Prilaz (op.a. pol kilometra) pa bacite tamo ak vam je hitno a ak nije čekajte ponedeljka.
I eto. Ostale mi dvije vreće na balkonu jutros kad sam kretala na posao a baš me zanima koliko ću ih skupiti do ponedjeljka navečer. Inače, petak je meni dan za čišćenje stana pa tako petkom perem mačje zahode (komada 3), mijenjam im šljunak, zece isto čistim, mijenjam im piljevinu, pa se tako svakog petka skupe i tri velike vreće.
No, ne bum sad nabrajala govna koja skupim petkom, idem vam dalje pisat zašto sam ljuta. To je bilo sinoć dakle. Onda je isto sinoć dakle došao jedan cajkoš da mi kaže kak danas kad idem na posao moram spustiti rolete. Pa ja nemam rolete. Nema veze, kaže on, spustite ih. Ovo spada u kategoriju vica o policajcima, nek mi oproste drugarice udane za policajce, jelda Gali. I spustila sam ih jutros, onako virtualno, u glavi, mislila sam da ih spuštam pa otišla na posao. Zaboravila sam doduše zatvoriti prozor i navuči zavjesu, ali eto, hapsite me.
Jutros to, malo prije spuštanja virtualnih roleta i odlaska na posao, pospana ko vrag, ni zube nisam oprala, ni kakala pošteno, idem opet s Magom van i imam šta vidjet – Ilica pusta, ni čovjeka, ni psa, ni mačke. Tu i tamo koji cajkoš (op.a. policajac). Aute sve makli. Nešto je divlje u zraku (kak mi sad ovo palo na pamet, svašta). Ne bi to mene naljutilo, Boš sačuvaj, naljutilo mene to što je plac prazan.
Plac prazan?
Plac prazan??!
Pozdravim Baba Seru u veceu na placu i pitam kaje ovo, suseda?
Veli ona, a kaje, pa Buš dolazi, ne radi vam plac za vikend.
Ne radi plac za vikend?
Ne radi plac za vikend??!
A moja kumica Marica iz Stubice s mojim sirom i vrhnjem?
Ooooo, ne radi ni ona. Pa kaj bum ja jela za vikend?!?!
Inače sam ropkinja navika, nazovimo to tako - volim kak sam si posložila život i zbilja u njemu uživam – to je meni svakodnevica, obožavam svoju svakodnevicu i hrpu sitnica koje ju čine.
Volim se petkom dići ranije, spremati i čistiti, onda se oprati, piti kavu sa svojim Majmunom, našminkati i doskakutati na novi posao, sve nekako čekajući tri-četri sata da mogu zbrisati ranije s posla, naći se na trgu s Gali i Lu, otići u našu rupu u Skalči i čekati ostale mi mile drugarice i prijateljice pa satima piti kave, kole, čajeve, a bogami i plesti tj. učiti plesti. To je meni petak.
Onda nakon petka mi dođe subota ujutro, kad mi Majmun donese sira, vrhnja, luka i rotkvica od prethodno spomenute kumice Marice iz Stubice i onda ja papam i smrdim cijeli vikend. Znam da to sam nekom glupo al ja to tako volim. Sad ovaj vikend sam sama jer Majmun ide u Sarajevo na neki festival. Ostala sam dakle i bez Majmuna i bez sira i luka. Što ću sad?
Onda, osim neprirodno prazne Ilice, dočekale su me i svježe pofarbane crte na pješačkim prijelazima ali to sam shvatila tek kad sam ugledala kako Magine zlatne šape ostavljaju bijele tragove za nama, ko Ivica i Marica, samo sad su bile Magica i Tedica, Maga je ostavljala tragove za nama da se uspijemo vratiti iz Zelengaja. Pola sata sam joj prala noge. Ne kontam kako netko može na brzinu pofarbati tu zebru u valjda 7 ujutro i samo je tako ostaviti, bez oznake „friško pofarbano“ i bez onih čunjića da ljudi vide kako je sve friško.
Ovako su dobili zebru i hrpu tragova koji od zebre vode u različitim smjerovima. Nije mi se dalo fotkati jer sam žurila Magi oprati šape, ali ono, smijali biste se da je vidite. Mislim na zebru, a i maga je bila smiješna. Debili.
I još sam ljuta zato što nitko ne kaže koliko će trajati zastoji po cestama. Ok, ja stanujem u centru ali sve moje drugarice stanuju i rade dalje i treba im nekoliko sati valjda da dođu na kavu, tako da ni poštenu kavu petkom neću imati. Idemo samo Lu i ja. Lu takitak stanuje u predgrađu Ljubljane pa joj sat-dva tamo-vamo svejedno. Ljuta sam baš.
Dobila sam čak i pozivnicu za doček Nj.E. Đorđa Dabljua. Tata kaže sad se vidi, sad se zna, ko je američka plaćenica, hahahahaha. Je, fakat, dobila sam dvije karte za doček na trgu Sv. Marka, ne kojemu je uzgred budi ponovljeno, zabranjeno javno okupljanje, al GWB je ipak GWB. Čak sam se čitava dva sata premišljala hoću li otići gore ili ne. Onda sam shvatila da neću iz nekoliko razloga: prvi razlog, odbila sam ići u Ameriku dok je on na vlasti a sad da ga tu gledam i drugi, nemam s kime otići jer vjerujte mi, nitko od meni dragih ljudi s kojima bih ga čekala dva sata da se ukaže ne želi ići, čak odbija s gnušanjem. Eto s kakim sam ljudima okružena. Once-in-a-lifetime prilika da se vidi jedan američki precjednik i nitko ne želi ići. Pa eto, poklanjam dvije pozivnice za doček, ako netko želi, preuzimanje po dogovoru. Znate, da je mene pozvao na večeru skupa s drugim uglednim građanima i sportašima, još bih i pristala jer tražim odštetu zbog sira i luka, ali ovako ne. Sori, Đorđe.
I da, ja sam za ulazak u NATO, morala sam još i to podijeliti s vama :-), budem vam objasnila zašto koji drugi put, sad me boli glava.
Ko će, rodilo mu voće?
****
EKSKLUZIVNI APDEJT:
Uklela sam samu sebe zbog svega što sam napisala gore i sad si imam. Ipak sam s Lu i Gali sjedila u Skalči do pola 8 i onda u strahu otišla doma očekujući američke specijalce u stanu. Dočekao me prazan i hladan stan. Vidi gore kako sam ostavila prozor. Onda sam hranila zveri i posve nevino otišla s Megom u park, mali onaj na Radničkom dolu. Do problema je došlo na povratku. Veli mi cajkoš da nemrem nazad jer moram čekat Busha da prođe.
Ma di da prođe, jadan ne bio?
Pa bijo je gore kod Mesića.
I kaj ja imam s tim?
Pa eto, nemrete kući dok ne prođe povorka.
Pa koliko će to trajati.
A neam pojma nisu nam rekli.
Smrzla sam se kopička. Dok sam prethodno doma čistila i prala uvrućila sam se i onda za van navukla samo trenirku na grudnjak, o glavo glupa, ni potkošulju ni vestu a bogami ni jaknu. Sad me bole jajnici i za to je kriv Bush. Bilo me strah izvadit mob i fotkati al ipak jesam. Mal su mi se tresle ruke od količine crnaca u velikim američkim kadilacima a i bilo me strah zbilja da mi ne doleti kakav metak u glavu i da padnem ko kolateralna žrtva Busheva posjeta našem lijepom Kikirikistanu. Nu, jedite se od jada što ga niste vi vidli kak se spušta s Pantovčaka pri brzini od 120 na sat.
****
JOŠ JEDAN EKSKLUZIVNI APDEJT:
E, Bush, buš mi platil cugu ak se i popodne vidimo? Ha?
Potpuno nevino opet skupim ja račune koje danas moram poplaćati i krenem na Britanac na poštu, no međutim, opet mi ne daju preko Ilice, sad će opet kolona. Ja sam bar bila vani na zraku, a jadni ljudi koji su ostali u Konzumu, njih murja nije uopće puštala van. Mislim da bih poludjela.
Stala ja i čekam. Pitam ovaj put lijepo jel smijem fotkat, kaže Jozo, Pero ili Mato da možem. Stala ja, stala dva japansko-kineska turista i čekamo, čekamo, jebate opet 15min... nije mi jasno, brzinom kojom voze, ispada da su krenuli iz Slavonskog Broda koliko im je trebalo, a ne s Markova trga, al dobro.
Prvo su se pojavili ovi na motorima, zgodni baš, sam cvijet hrvacke policije, čini mi se.
Prije neg se ukazao njegov auto, prošla je hrpa auta (nisu samo kedilaci bili, moram reći burazu da je dobro napravio kad je kupio ševrolet, svi u Bushevoj pratnji ih voze, mame mi moje Marije, mora da su zbilja dobri)
Dočekala sam ih, mahnuo mi čika Bush, možda čak i namignuo, zbilja, ne serem, brijem da mu se Mega svidjela jer sam je oprala (uvaljala se jutros u neku crkotinu plus farba bijela od zebre od jučer, ccc) i fino iščetkala te mu mahala repom.
A najseksi mi bio ovaj neki neobični auto pun američkih specjalaca, ima i crnaca (ovo je za Gali, ona obožava crnce u uniformama).
Htjela sam još za Bushom viknut: Next time you're buying me coffee or tea! That's Croatian custom! al mislim da ne bi čuo iza blindiranih stakala. A i zastavice su jako lamatale i bučile.
Onda sam malo popizdila kad sam konačno uspjela preći ulicu i doći do pošte: pošta ne radi!!! Mora da je ona bucka s problematičnim koljenima koja radi u pošti bila sumnjiva pa odlučilo zatvorit i poštu. E, ako se kome ne javim nakon sms, onda su mi isključili mobitel zbog neplaćanja računa. Kome da se žalim?
****
Još samo ovo:
“Danas, kad postajem pionir,
dajem časnu pionirsku riječ,
da ću marljivo učiti i raditi,
poštovati roditelje i starije
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži datu riječ.
Da ću voljeti svoju domovinu socijalističku samoupravnu Republiku Hrvacku,
i sve njene narode i manjine,
da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug George.
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!”
komentiraj (0) * ispiši * #