Znate kaj? Ja se jako rijetko zbilja naljutim – često sam glasna i izgledam ko da sam pred infarktom ali rijetko popizdim ko jutros, pa me zato malo zanemarite.
Zapravo pizdim od sinoć.
Zapravo od preksinoć, jer sam zbog svoje sklonosti da sve odgađam pa radim u zadnji čas bila prisiljena biti budna do 5 ujutro, spavati do 7 pa trčati dalje. Medvjedi su poznati kao ljuti kad ne spavaju pa onda mošte mislit kakva sam jučer bila.
Vrhunac ludila i pižđenja se dogodio sinoć.
Krenula prošetati Magu (pasica moja) i skontam u dvorištu nekoliko smetlara kako skupljaju kante za smeće, one velike, pa ih natovaruju na kamion.
Kako ja volim sve ljude iz uslužnih djelatnosti, na bok-bok sam s glavnim smetlošem na Ilici i pitam ga, kaje sused, kućete s našim kantama.
Veli on meni, e susedica, pobiremo ih i nebute ih imali do poenedeljka.
Kako molim?
Da, postoji opasnost da se neko zavleče u njih i puca na Buša pa bu još bilo sranja, pak eto imamo naredbu da sve kante i kontejnere poberemo s Ilice.
Sused, al gde bum ja bacala smeće?
E, pa ne znam, odite dole na Prilaz (op.a. pol kilometra) pa bacite tamo ak vam je hitno a ak nije čekajte ponedeljka.
I eto. Ostale mi dvije vreće na balkonu jutros kad sam kretala na posao a baš me zanima koliko ću ih skupiti do ponedjeljka navečer. Inače, petak je meni dan za čišćenje stana pa tako petkom perem mačje zahode (komada 3), mijenjam im šljunak, zece isto čistim, mijenjam im piljevinu, pa se tako svakog petka skupe i tri velike vreće.
No, ne bum sad nabrajala govna koja skupim petkom, idem vam dalje pisat zašto sam ljuta. To je bilo sinoć dakle. Onda je isto sinoć dakle došao jedan cajkoš da mi kaže kak danas kad idem na posao moram spustiti rolete. Pa ja nemam rolete. Nema veze, kaže on, spustite ih. Ovo spada u kategoriju vica o policajcima, nek mi oproste drugarice udane za policajce, jelda Gali. I spustila sam ih jutros, onako virtualno, u glavi, mislila sam da ih spuštam pa otišla na posao. Zaboravila sam doduše zatvoriti prozor i navuči zavjesu, ali eto, hapsite me.
Jutros to, malo prije spuštanja virtualnih roleta i odlaska na posao, pospana ko vrag, ni zube nisam oprala, ni kakala pošteno, idem opet s Magom van i imam šta vidjet – Ilica pusta, ni čovjeka, ni psa, ni mačke. Tu i tamo koji cajkoš (op.a. policajac). Aute sve makli. Nešto je divlje u zraku (kak mi sad ovo palo na pamet, svašta). Ne bi to mene naljutilo, Boš sačuvaj, naljutilo mene to što je plac prazan.
Plac prazan?
Plac prazan??!
Pozdravim Baba Seru u veceu na placu i pitam kaje ovo, suseda?
Veli ona, a kaje, pa Buš dolazi, ne radi vam plac za vikend.
Ne radi plac za vikend?
Ne radi plac za vikend??!
A moja kumica Marica iz Stubice s mojim sirom i vrhnjem?
Ooooo, ne radi ni ona. Pa kaj bum ja jela za vikend?!?!
Inače sam ropkinja navika, nazovimo to tako - volim kak sam si posložila život i zbilja u njemu uživam – to je meni svakodnevica, obožavam svoju svakodnevicu i hrpu sitnica koje ju čine.
Volim se petkom dići ranije, spremati i čistiti, onda se oprati, piti kavu sa svojim Majmunom, našminkati i doskakutati na novi posao, sve nekako čekajući tri-četri sata da mogu zbrisati ranije s posla, naći se na trgu s Gali i Lu, otići u našu rupu u Skalči i čekati ostale mi mile drugarice i prijateljice pa satima piti kave, kole, čajeve, a bogami i plesti tj. učiti plesti. To je meni petak.
Onda nakon petka mi dođe subota ujutro, kad mi Majmun donese sira, vrhnja, luka i rotkvica od prethodno spomenute kumice Marice iz Stubice i onda ja papam i smrdim cijeli vikend. Znam da to sam nekom glupo al ja to tako volim. Sad ovaj vikend sam sama jer Majmun ide u Sarajevo na neki festival. Ostala sam dakle i bez Majmuna i bez sira i luka. Što ću sad?
Onda, osim neprirodno prazne Ilice, dočekale su me i svježe pofarbane crte na pješačkim prijelazima ali to sam shvatila tek kad sam ugledala kako Magine zlatne šape ostavljaju bijele tragove za nama, ko Ivica i Marica, samo sad su bile Magica i Tedica, Maga je ostavljala tragove za nama da se uspijemo vratiti iz Zelengaja. Pola sata sam joj prala noge. Ne kontam kako netko može na brzinu pofarbati tu zebru u valjda 7 ujutro i samo je tako ostaviti, bez oznake „friško pofarbano“ i bez onih čunjića da ljudi vide kako je sve friško.
Ovako su dobili zebru i hrpu tragova koji od zebre vode u različitim smjerovima. Nije mi se dalo fotkati jer sam žurila Magi oprati šape, ali ono, smijali biste se da je vidite. Mislim na zebru, a i maga je bila smiješna. Debili.
I još sam ljuta zato što nitko ne kaže koliko će trajati zastoji po cestama. Ok, ja stanujem u centru ali sve moje drugarice stanuju i rade dalje i treba im nekoliko sati valjda da dođu na kavu, tako da ni poštenu kavu petkom neću imati. Idemo samo Lu i ja. Lu takitak stanuje u predgrađu Ljubljane pa joj sat-dva tamo-vamo svejedno. Ljuta sam baš.
Dobila sam čak i pozivnicu za doček Nj.E. Đorđa Dabljua. Tata kaže sad se vidi, sad se zna, ko je američka plaćenica, hahahahaha. Je, fakat, dobila sam dvije karte za doček na trgu Sv. Marka, ne kojemu je uzgred budi ponovljeno, zabranjeno javno okupljanje, al GWB je ipak GWB. Čak sam se čitava dva sata premišljala hoću li otići gore ili ne. Onda sam shvatila da neću iz nekoliko razloga: prvi razlog, odbila sam ići u Ameriku dok je on na vlasti a sad da ga tu gledam i drugi, nemam s kime otići jer vjerujte mi, nitko od meni dragih ljudi s kojima bih ga čekala dva sata da se ukaže ne želi ići, čak odbija s gnušanjem. Eto s kakim sam ljudima okružena. Once-in-a-lifetime prilika da se vidi jedan američki precjednik i nitko ne želi ići. Pa eto, poklanjam dvije pozivnice za doček, ako netko želi, preuzimanje po dogovoru. Znate, da je mene pozvao na večeru skupa s drugim uglednim građanima i sportašima, još bih i pristala jer tražim odštetu zbog sira i luka, ali ovako ne. Sori, Đorđe.
I da, ja sam za ulazak u NATO, morala sam još i to podijeliti s vama :-), budem vam objasnila zašto koji drugi put, sad me boli glava.
Ko će, rodilo mu voće?
****
EKSKLUZIVNI APDEJT:
Uklela sam samu sebe zbog svega što sam napisala gore i sad si imam. Ipak sam s Lu i Gali sjedila u Skalči do pola 8 i onda u strahu otišla doma očekujući američke specijalce u stanu. Dočekao me prazan i hladan stan. Vidi gore kako sam ostavila prozor. Onda sam hranila zveri i posve nevino otišla s Megom u park, mali onaj na Radničkom dolu. Do problema je došlo na povratku. Veli mi cajkoš da nemrem nazad jer moram čekat Busha da prođe.
Ma di da prođe, jadan ne bio?
Pa bijo je gore kod Mesića.
I kaj ja imam s tim?
Pa eto, nemrete kući dok ne prođe povorka.
Pa koliko će to trajati.
A neam pojma nisu nam rekli.
Smrzla sam se kopička. Dok sam prethodno doma čistila i prala uvrućila sam se i onda za van navukla samo trenirku na grudnjak, o glavo glupa, ni potkošulju ni vestu a bogami ni jaknu. Sad me bole jajnici i za to je kriv Bush. Bilo me strah izvadit mob i fotkati al ipak jesam. Mal su mi se tresle ruke od količine crnaca u velikim američkim kadilacima a i bilo me strah zbilja da mi ne doleti kakav metak u glavu i da padnem ko kolateralna žrtva Busheva posjeta našem lijepom Kikirikistanu. Nu, jedite se od jada što ga niste vi vidli kak se spušta s Pantovčaka pri brzini od 120 na sat.
****
JOŠ JEDAN EKSKLUZIVNI APDEJT:
E, Bush, buš mi platil cugu ak se i popodne vidimo? Ha?
Potpuno nevino opet skupim ja račune koje danas moram poplaćati i krenem na Britanac na poštu, no međutim, opet mi ne daju preko Ilice, sad će opet kolona. Ja sam bar bila vani na zraku, a jadni ljudi koji su ostali u Konzumu, njih murja nije uopće puštala van. Mislim da bih poludjela.
Stala ja i čekam. Pitam ovaj put lijepo jel smijem fotkat, kaže Jozo, Pero ili Mato da možem. Stala ja, stala dva japansko-kineska turista i čekamo, čekamo, jebate opet 15min... nije mi jasno, brzinom kojom voze, ispada da su krenuli iz Slavonskog Broda koliko im je trebalo, a ne s Markova trga, al dobro.
Prvo su se pojavili ovi na motorima, zgodni baš, sam cvijet hrvacke policije, čini mi se.
Prije neg se ukazao njegov auto, prošla je hrpa auta (nisu samo kedilaci bili, moram reći burazu da je dobro napravio kad je kupio ševrolet, svi u Bushevoj pratnji ih voze, mame mi moje Marije, mora da su zbilja dobri)
Dočekala sam ih, mahnuo mi čika Bush, možda čak i namignuo, zbilja, ne serem, brijem da mu se Mega svidjela jer sam je oprala (uvaljala se jutros u neku crkotinu plus farba bijela od zebre od jučer, ccc) i fino iščetkala te mu mahala repom.
A najseksi mi bio ovaj neki neobični auto pun američkih specjalaca, ima i crnaca (ovo je za Gali, ona obožava crnce u uniformama).
Htjela sam još za Bushom viknut: Next time you're buying me coffee or tea! That's Croatian custom! al mislim da ne bi čuo iza blindiranih stakala. A i zastavice su jako lamatale i bučile.
Onda sam malo popizdila kad sam konačno uspjela preći ulicu i doći do pošte: pošta ne radi!!! Mora da je ona bucka s problematičnim koljenima koja radi u pošti bila sumnjiva pa odlučilo zatvorit i poštu. E, ako se kome ne javim nakon sms, onda su mi isključili mobitel zbog neplaćanja računa. Kome da se žalim?
****
Još samo ovo:
“Danas, kad postajem pionir,
dajem časnu pionirsku riječ,
da ću marljivo učiti i raditi,
poštovati roditelje i starije
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži datu riječ.
Da ću voljeti svoju domovinu socijalističku samoupravnu Republiku Hrvacku,
i sve njene narode i manjine,
da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug George.
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!”
Post je objavljen 04.04.2008. u 13:15 sati.