Dragi Ivano,

ponedjeljak , 28.01.2008.

stvarno ti od srca kažem dragi. Nisam je neka dvoličnjača pa da ti kažem dragi samo zato što si sad faca s europskim srebrom u ruci, ja to zaista mislim.



Čestitam ti na tom srebru i na fer plej igri i na tome što si dobar, ispravka: najbolji, strijelac i što si igrao svim srcem za Hrvatsku unatoč bolovima koje si trpio.
Prenesi moje čestitke i drugim suigračima, stvarno su pravi, najbolji, usuđujem se reći.
Žao mi je da se nisam uspjela probuditi dovoljno rano i dočekati te na Plesu širom raširenih ruku ali čekam te na kavi u petak.
Vrijeme i mjesto znaš.

No, baš pričam tu s prijateljicama i sve smo došle do istog zaključka: moraš se hitno ošišati.
Dlakav jesi i neka si, ali daj tu kosu sredi barem.



Tko se slaže sa mnom nek' digne dva prsta!



Potpisivanje peticije u tijeku.

Lijevo-desno, nije tijesno

ponedjeljak , 21.01.2008.

Iako strašno volim voziti i dobro vozim, zapravo sam veći dio svoga života pješakinja. Prvo, zato što do osamnaeste nisam imala vozački, a zatim jesam ali sam i u Osijeku a sada i u Zagrebu stanovala blizu centra ili posla pa se nisam imala potrebe voziti. Uglavnom, želim vam reći kako već imam dugogodišnje iskustvo u pješačenju po gradovima.



Živeći u Austriji a zatim i u Njemačkoj, uvidjela sam da su u tim sredinama pješaci i biciklisti skoro uvijek u prednosti i rijetko kada se dogodilo da mi neki auto ne bi stao na pješačkom prijelazu. Ako bi se to i dogodilo, iz toga auta je kao po pravilu treštala neka pevaljka pa sam odmah znala i zašto mi nije stao jer imam već toliko forenzičkog iskustva da po odabiru glazbe mogu pogoditi gdje je osoba učila prometna pravila.

U Americi i Australiji rijetko tko hoda pločnikom, ako ih uopće negdje i ima, pa nemam iskustava otuda, ali su i jedni i drugi debeli u pravilu od toliko vozikanja a malo kretanja. Kod nas je slučaj takav da, po mojoj procjeni, dosta ljudi pješači, definitivno više nego u Americi ali manje nego u Austriji. Bicikliste nažalost viđam tu i tamo, otprilike kao i sibirske tigrove u Zagrebu, čujem da ih ima ali ih ne poznajem previše. Po nedavno napravljenoj biciklističkoj stazi na Zelenom valu voze samo najhrabriji jer se auti tamo nerijetko kreću brzinom većom od 90 km/h pa mi je to posve razumljivo, ali s druge strane, ti isti biciklisti imaju vrlo malo obzira prema pješacima, a to mi nije razumljivo - s obzirom na njihovo loše iskustvo s autima, očekivala bih da imaju malo više obzira prema "slabijima".



Već su napisani članci i članci o tome kako našim vozačima nedostaje elementarne prometne kulture a u to ubrajam: poštivanje znakova ograničenja brzine, parkiranje na za to predviđenim mjestima a ne na mjestima za invalide, dostavu ili pak na sred Ilice te poštivanje „slabijih“ u koje ubrajam pješake, bicikliste i motocikliste, no ja ne bih o tome iako bi me iz perspektive pješakinje tj. nevozačice takve stvari ponajprije trebale brinuti.



Mene brinu nebrižljivi pješaci i biciklisti, u konkretnom slučaju. U posljednjih mjesec dana bila sam svjedokom 3 (tri) nesreće nekoliko metara od moje kuće kojima je uzrok bilo pretrčavanje ceste mimo prijelaza. Donedavno je pješački prijelaz na Britancu bio nekih 20m zapadnije ali ljudi to ne uspijevaju registrirati na neku foru. To mi zbilja nije jasno – bivša „zebra“ gotovo u potpunosti je sastrugana a nova sjajna i vidljiva. Ili su ljudi naprosto nepažljivi ili im je teško otići 20m istočnije i u miru prijeći cestu.



Posljednja nesreća dogodila se jutros (zato ovo danas i pišem jer sam još u šoku). Dvije „guskice“, neka mi oproste sve guske ali ne znam kako bih nazvala ove dvije tuke koju su istrčale iz pekare i pokušale stići na tramvaj ali ih je u tome omela žena koja je, vrlo polako, vozila u smjeru zapada i pokupila jednu od guskica. Nije mala nastradala ili poginula, ništa joj nije ni slomljeno, ali je zato žena kojoj se ova doslovno bacila pred auto morala otrpjeti salvu uvreda i deranja od strane svih okupljenih (pješaka) koji su joj redom nabrajali svu rodbinu i kako je nije sramota, tako odariti curicu, nema veze kaj mala nije prelazila tamo gdje je trebala (kazna za to je 300kn prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama a trebala bi biti puno veća), ona, gospođa u autu se „trebala prilagoditi situaciji“ i „otvoriti oči“. Nisam mogla vjerovati što čujem. Žena se nakon dolaska policije rasplakala kao da je guskici u najmanju ruku otkinula nogu ili glavu. Nisam imala živaca slušati sve to ali baš bi me zanimalo koliko će kaznu dobiti za tu nesreću i hoće li murja i maloj štogod naplatiti.

Prije nekoliko dana na istom mjestu dvije žene, mama i kći, ista situacija, izlaze iz pekare i ravno na cestu ali ovaj puta pod tramvaj, kći je u zadnji tren naglo povukla majku i tragedija je izbjegnuta ali ponovno je uslijedilo sranje jer je vozačica tramvaja iskočia van, vidno preplašena, počela skakati lijevo i desno i histerizirati a žena koja je svojom glupošću skoro podletjela pod tramvaj pala je od šoka u nesvijest pa se opet sjatila hrpa ljudi koji su svi od reda vrištali na tramvajku i spominjali joj „onoga ko ti dao vozačku“. Strava jedna. Nitko nije tu gusku u nesvijesti pitao zašto prelazi cestu gdje ne smije i zašto ne gleda lijevo pa desno kada prelazi cestu.

To lijevo i desno je tako jednostavna praksa a mnogi od nas je nikada neće usvojiti. Prva ja. Otkako imam .mp3 plejer koji stavljam u uši čim napuštam stan, ja ne gledam ni lijevo ni desno nego samo pravo. Zato me je prije nekih tri mjeseca jedna cura skoro srušila. Udarila me je, istinabog, ali zanemarivo jer se isparkiravala a i ja sam u zadnji tren shvatila što se zbiva (kretala se u rikverc prema zebri a nije gledala u retrovizor). Hodala ja tako, u ušima trešti nešto, kad odjednom tup u desni kuk, vrlo malo, jer sam ja instinktivno udarila rukom po autu i ona me čula. Izašla je, uplašena strašno, ali uvjerila sam je da mi nije ništa. Ona je iskreno priznala da nije uopće pogledala u retrovizor a ja da nisam uopće pogledala lijevo i desno i tako smo se uz smješak i olakšanje i razišle. Imam milijun razloga zašto to nisam napravila ali nijedan nije dovoljno bitan nažalost. Moram priznati da me ta „situacija“ trgnula pa se sada daleko pribranije ponašam u prometu. Jer promet se ne odvija samo na kolniku nego i na pločniku.

Biciklisti u Zagrebu, kao što sam već spomenula, uglavnom voze pločnikom. Ne znam koji je pravi razlog za to, vjerojatno zato što su auti u toj mjeri drski da je vožnja kolnikom za bicikliste ravna skakanju s padobranom koji vam je slagala moja baka bez naočala – ne znaš što se može dogoditi ali nadaš se najboljem. Kao pješakinja, dakle najslabija od svih karika u prometu, nemam problema s time da su biciklisti među nama, jer mi ih nećemo udariti, pregaziti i ubiti, dapače, rado im radi njihove sigurnosti ustupam djelić prostora namijenjen meni, ali zauzvrat očekujem od njih minimum pristojnosti koji nažalost ne dobivam ili dobivam jako rijetko – biciklisti su isti kao i auti, uvijek im se nekamo žuri, ja sam im uvijek na putu i moraju uvijek (karikiram, ali barem svaki drugi to radi) zvoniti, trubiti, probati me obići tako da me sruše u grmlje ili pribiju u zid uz nužno „sorry“ ili „a u pičku materinu, pazi gdje hodaš“ pa sam naprosto prisiljena u sebi im spomenuti svu rodbinu s kamenjara i elementarno nepoznavanje kulture života u velegradu i sljedeći put, kad ih vidim kako se približavaju, ne skloniti se nego prisiliti njih da uspore, siđu na kolnik i obiđu me pa u sebi reći „e takoc“.

U svakom slučaju, u Zagrebu si najsigurniji ako imaš hummer, mogu te lupati, možeš ti lupati, možeš pregaziti i najveće rupe i izvući se iz klizišta po ulicama a čini mi se da je dosta stabilan na ledu po neočišćenim kolnicima. Enivej, počinjem štedjeti za to, nadam se da ne troši puno.



Poanta ovog lupetanja bila je reći vam kako nama u Zagrebu nedostaje prometne kulture bez obzira na prijevozno sredstvo.

Offtopic koji će Neke zanimati: sada je hodnikom prošao onaj glumac iz sapunica koji usto i pleše, Markovina Kako Li Ti Je Ime (?!), đizs kako je zgodan i miriši i lijepo odjeven! Jel glumi on sad u nekojnsapunici da počnem gledati?

Konfliktna

srijeda , 16.01.2008.

Kako sam valjda konfliktna osoba, redovito završim u nekim raspravama na različite teme gjde nekome objašnjavam moje polazište, moje ideje i sl. Ne zato što sam pretjerano pametna ili zato što sam završila debatnu akademiju, nego zato što moram biti svakom loncu poklopac. „Svakom loncu poklopac“ me nazvala baka kad sam bila mala a očito nije fulala jer se nisam karakterno bitno izmijenila od pete godine. Ljudi s godinama evoluiraju, rade na sebi, pohađaju čak i tečajeve tipa „izgradite novu sebe“, a ja ne, kakva sam bila s pet, takva sam i sada, doduše dosta višlja i deblja a trenutačno i blondina.

To baš nije dobro. Ne to da sam plava nego to da ne napredujem baš. Iz dana u dan ulazim u situacije u kojima vidim da neki ljudi misle drukčije od mene i da moje mišljenje nije nužno i najbolje. Netko to shvati u pubertetu a netko ne, meni je fakat to teško prihvatiti, skroz otvoreno velim.

Nije mi također jasno kako netko može jesti ciklu kad se meni od samog pogleda na nju povraća. Dakle, moram poraditi na toleranciji i to ne samo na nominalnoj toleranciji, koju sam donekle uspjela razviti - zaista nema smisla da se pretvaram da nešto razumijem i uvažavam kada to nije istina – nego si negdje okačiti natpis „Najdraža, nisi savršena“. Ovo „najdraža“ zato što manjak tolerancije često ide ruku pod ruku s viškom samoljublja, čini mi se tj. baljezgam jer ne čitam knjige za samopomoć a očito bih trebala. Očito volim samu sebe do te mjere da vrlo malo važnosti pridajem tuđem mišljenju.

Kad sam već kod samopomoći, osobno jedinu nalazim u knjigama. Ne u knjigama samopomoći s police self-help nego u knjigama koje čitam. Pa sad, primjera radi, čitam po treći puta knjigu Ayaan Hirsi Ali, somalske disidentice, zove se Nevjernica i toplo je preporučam ali o njoj drugi puta, a iz nje sam naučila baš to da je tolerancija jako bitna, dijalog, ne monolog, poštivanje različitosti, uvažavanje drugih glasova i tako. Puno sam pametnija bila i nakon prvog čitanja, a sad nakon trećeg... pih, moći ću sama napisati sličnu knjigu na temu samopomoći.

U cijeloj toj priči koja me muči posljednjih dana spoznala sam još nešto. Ne čujete sad fanfare, mora da vam se učinilo, jer nije ovo ništa spektakularno i posebno: kol'ko ljudi, tol'ko čudi. Samo se ja već jednom trebam prestati čuditi i početi prihvaćati ljude onakvima kakvi jesu. Ne moraju mi biti, ne znam, najdivnije osobe na svijetu, ali im se trebam veseliti, poštivati ih i pomagati im, ako ikada ustrebaju moju pomoć, a ne ih odmah otpisati i odbaciti i još se čuditi što im je i kako je moguće da se ne slažu sa mnom.

Nisam najdivnija osoba na svijetu, nažalost, to sam isto spoznala. Zajebana sam u ličku materinu kad nešto nije po mome, ali i to se da popraviti. Nisam isljučiva, to jest bila sam isključiva ali to više ne želim biti jer mi to prije svega donosi samo patnju. A ne želim patiti jer za to nemam razloga. Sretna sam. Moram se početi mijenjati sebe radi, kako bi mi bilo lakše i bolje u mnogim situacijama, a pri tome paziti da ne povrjeđujem druge.

Sad mi je baš pao na pamet jedan citat iz Hamleta, kojega se planiram držati, mislim da je to na samom početku drame kada Polonije savjetuje sina Laerta, naglašavam ovo mislim , ne mogu se sada do te mjere naprezati pa guglati, pa mu između hrpe drugih, također korisnih savjeta, savjetuje da poštuje druge ljude, uvažava ih ali da ponajprije bude vjeran samome sebi, to thine own self be true, tako ide i to mi se sviđa. Počet ću malo više slušati sebe a malo manje druge oko sebe pa se neću toliko sekirati oko nebitnih stvari nego se malo više okrenuti sebi, svojim problemima, kojih ima na pretek, a ne tuđim, i početi ih rješavati konačno.

Mijenjam naslov u optimistična.

Sretna mi godina nepušenja!

ponedjeljak , 07.01.2008.

Na današnji dan prošle godine oplakivala sam Želju i odlučila da ne želim umrijeti mlada, odnosno odlučila sam napraviti sve što je u mojoj moći da smanjim rizik od umiranja. Bila je večer, sjedila sam na zahodu i plakala (to je jedino mjesto gdje neometano plačem) i pušila. Davila sam se u dimu i suzama a usto i kašljala kao magare (zaista, kašlju li magarci ili se to samo tako kaže?!) od bronhitisa. Kako sam inače debil koji ne misli ni o čemu dok se nešto gadno ne dogodi, nisam prethodno nikada mislila o tome da prestanem pušiti. Iako osim kume, Irene i brata nitko osim mene nije pušio, nikada mi se nitko nije žalio a sama nisam osjećala neke probleme koji bi mi ukazali na štetnost pušenja. Znala sam svu teoriju ali opet u praksi nisam imala problema. U jednom trenu dobila sam baš gadan napad kašlja i počela povraćati i dalje držeći cigaretu u prstima. Nakon povraćanja ubacila sam cigaretu u školjku, umila se, oprala zube i slavodobitno vratila u dnevnu objavivši sebi i svijetu da sam upravo popušila svoju zadnju cigaretu u životu. Prisutni su se nasmijali i prešli na neku drugu temu, ne doživljavajući veličinu tog trenutka, ali ja sam znala da je to to. Strašno sam tvrdoglava, ali tu osobinu nikada nisam upotrijebila da samoj sebi pomognem. Do 7. siječnja 2007.

Sam početak nije bio lagan, priznajem, tada sam tek shvatila da sam postala ovisnica. Nekoliko dana nisam mogla normalno spavati, imala stalne glavobolje, bila nervozna i netrpeljiva pa su me pojedinci i pojedinke doma i na poslu molili da ponovno propušim, ali ja sam rekla no way, jedva preživjela krizu i sad opet da počnem, nema šanse. Tako je i bilo. Do danas mi nije jasno kako moj brat može svake godine prestati pušiti na mjesec dana i onda opet početi. Ne znam, jednostavno je ljubav prema dimu, uživanju u pušenju, pijuckanju kave i druženju u dimu bila prejaka kod mene, pa su mi strašno nedostajali ti rituali. Nakon nekoliko dana nepušenja Berni mi je poklonila knjigu „Dan koji će vam promijeniti život“ (nađite je u mojoj arhivi u siječnju 2007. da sad ne kopam) koja mi je pomogla na nekoliko razina.

Shvatila sam da griješim što se odričem svojih ritualnih ispijanja kavice i pušenja. Sve to sam nastavila raditi, uživati u kavi, izlascima i druženjima, ali sam cigarete izbacila, nakon dva-tri takva izlaska, postalo mi je posve normalno uživati bez dima. Zatim, shvatila sam da je glupa predrasuda to da se nužno nakon prestanka pušenja udebljaš – u proteklih godinu dana udebljala sam se par kila ali ne zbog cigareta nego zbog žderanja (glupe navike koje se planiram riješiti ove godine) zbog kojeg sam se jednako debljala i prethodnih godina. Dalje, shvatila sam da su savjeti poput: zabavite nečime ruke, uzmite cigaretu ali nemojte zapaliti, uzmite žvaku umjesto cigarete i sl. zapravo glupost – na taj način samome/samoj sebi podsvjesno sugerirate da su cigarete strašno važan dio vašeg života i da bez njih ne možete pa tu ogromnu prazninu morate nečime popuniti, a to je glupost. Iz te knjige sam iščitala i to da je zapravo problem s pušenjem u mojoj glavi. Nikotinske ovisnosti se rješavate za dan ili dva a dalje ostaje samo emotivna vezanost za pušenje, organska nikako ne, zato u vodu padaju prestanci pušenja uz Nicorette ili neke tablete, jer smo zapravo o nikotinu vrlo kratko ovisni. Osim toga, pogreška je izbjegavati situacije u kojima ste prethodno redovito pušili npr. druženja, izlasci, cigaretica nakon dobre papice i sl. Ja sam napravila tu pogrešku i recimo dva tjedna kavice i izlaske s društvom posve smanjila - zbog toga sam samo bila depresivna i sažalijevala se. Onda sam to prihvatila kao izazov: e, jebemu, Tedice, baš si jadna ako nećeš izaći zato što nećeš moći pušiti! To je upalilo jer sam hedonistica po društvenom usmjerenju i ne pada mi napamet odricati se nekih užitaka. OK, cigarete su mi isto bile užitak, ali nezdravi, nehigijenski i odurni užitak.

Već kroz par dana nepušenja počela sam primjećivati pozitivne pomake: kašljanje se smanjilo, hračkanje se smanjilo, počela sam dublje disati, lakše trčati (dobro, ne trčim inače, nego tu i tamo uz stepenice jer mi je dosadno polako hodati), puno se bolje rolati... Zadah iz usta nestao je. Smrad odjeće nestao je (ovo tak-tak jer osim jednog ili dva mjesta u Zagrebu ne možete naći pristojno mjesto za nepušače pa i dalje smrdim nakon izlazaka) barem onaj koji sam sama prouzročila. I što je možda u cijeloj priči najbolje: povratila sam vjeru u sebe, u svoje mogućnosti i kapacitete, a to je tako veliki turn on da vam ne mogu opisati.

Bilo je par kriznih situacija u kojima bih inače posegnula za cigaretom i živčano pušila i malo mi je falilo da ponovno zapalim ali tada sam pomislila na cijeli prijeđeni put, ponos i bla, bla, tako da sam želju odmah otjerala i sada, s poštenim stažom od godinu dana nepušenja, mogu reći da više nikada neću zapaliti.

Da se samo kratko referiram na najavljeni zakon kojim će biti zabranjeno pušiti u kafićima: ha, ha i ha – jako sam se nasmijala jer postoji šansa da nakon izlaska ne smrdim ko šinobus za Zaprešić i moje prijateljice pušačice smanje količinu popušenih cigareta. Zabole me dupe za gubitke ugostitelja i još više me zabole za gubitke duhanske industrije. Baš me zanima kako ćemo ga se pridržavati i hoće li se održati dulje od zakona o nula promila jer, gle sad, ispada da mi zakone donosimo kako se kome sprdne i kako kome treba da sklopi vladu, što je više nego fuj. Taj dio s ukidanjem nula promila mi je zapravo toliko odvratan da neću trošiti više nijednog slova na to. Osim ovih par: Sanaderu, ti si neprincipijelni debil! Sad točka.

E, a neki dan, sjedim ja s mojim blogeljicama od kojih puši njih tri a Ribac je prestao (bravo Ribac, nećeš se udebljati, mark my words!) i pričamo tako o tom najavljenom zakonu i pao mi pogled na kutiju cigareta koje sam pušila. Prošle godine koštale su 11kn ako se ne varam ( a ne, više, ali ja sam kupovala od švercera) a sada koštaju 16kn. Pa sam stavila na papir ovako: pušila sam dnevno barem kutiju a nekad i kutiju i pol, znači cca. 40 kutija mjesečno (po današnjim cijenama to iznosi 640kn mjesečno) ili 480 kutija godišnje (7680kn godišnje).

7680kn!!! A ja se godinama nerviram što barem nekako ne štedim novce!!! Sad sam u nekoj besparici ali prvom prilikom ću te novce spiskati na nešto drugo, manje glupo od otpuhivanja smrdljivog dima i trovanja sebe same. Na, na, na, na, na, ja više ne pušim, la la la!

(dok sam još pušila mrzila sam bivše pušače koji kao reformirani seru li seru po nama jadnicima, a gle sad mene... nemojte da se netko nađe uvrijeđen, ovaj post ide meni za dizanje ega!)