Sretna mi godina nepušenja!

ponedjeljak , 07.01.2008.

Na današnji dan prošle godine oplakivala sam Želju i odlučila da ne želim umrijeti mlada, odnosno odlučila sam napraviti sve što je u mojoj moći da smanjim rizik od umiranja. Bila je večer, sjedila sam na zahodu i plakala (to je jedino mjesto gdje neometano plačem) i pušila. Davila sam se u dimu i suzama a usto i kašljala kao magare (zaista, kašlju li magarci ili se to samo tako kaže?!) od bronhitisa. Kako sam inače debil koji ne misli ni o čemu dok se nešto gadno ne dogodi, nisam prethodno nikada mislila o tome da prestanem pušiti. Iako osim kume, Irene i brata nitko osim mene nije pušio, nikada mi se nitko nije žalio a sama nisam osjećala neke probleme koji bi mi ukazali na štetnost pušenja. Znala sam svu teoriju ali opet u praksi nisam imala problema. U jednom trenu dobila sam baš gadan napad kašlja i počela povraćati i dalje držeći cigaretu u prstima. Nakon povraćanja ubacila sam cigaretu u školjku, umila se, oprala zube i slavodobitno vratila u dnevnu objavivši sebi i svijetu da sam upravo popušila svoju zadnju cigaretu u životu. Prisutni su se nasmijali i prešli na neku drugu temu, ne doživljavajući veličinu tog trenutka, ali ja sam znala da je to to. Strašno sam tvrdoglava, ali tu osobinu nikada nisam upotrijebila da samoj sebi pomognem. Do 7. siječnja 2007.

Sam početak nije bio lagan, priznajem, tada sam tek shvatila da sam postala ovisnica. Nekoliko dana nisam mogla normalno spavati, imala stalne glavobolje, bila nervozna i netrpeljiva pa su me pojedinci i pojedinke doma i na poslu molili da ponovno propušim, ali ja sam rekla no way, jedva preživjela krizu i sad opet da počnem, nema šanse. Tako je i bilo. Do danas mi nije jasno kako moj brat može svake godine prestati pušiti na mjesec dana i onda opet početi. Ne znam, jednostavno je ljubav prema dimu, uživanju u pušenju, pijuckanju kave i druženju u dimu bila prejaka kod mene, pa su mi strašno nedostajali ti rituali. Nakon nekoliko dana nepušenja Berni mi je poklonila knjigu „Dan koji će vam promijeniti život“ (nađite je u mojoj arhivi u siječnju 2007. da sad ne kopam) koja mi je pomogla na nekoliko razina.

Shvatila sam da griješim što se odričem svojih ritualnih ispijanja kavice i pušenja. Sve to sam nastavila raditi, uživati u kavi, izlascima i druženjima, ali sam cigarete izbacila, nakon dva-tri takva izlaska, postalo mi je posve normalno uživati bez dima. Zatim, shvatila sam da je glupa predrasuda to da se nužno nakon prestanka pušenja udebljaš – u proteklih godinu dana udebljala sam se par kila ali ne zbog cigareta nego zbog žderanja (glupe navike koje se planiram riješiti ove godine) zbog kojeg sam se jednako debljala i prethodnih godina. Dalje, shvatila sam da su savjeti poput: zabavite nečime ruke, uzmite cigaretu ali nemojte zapaliti, uzmite žvaku umjesto cigarete i sl. zapravo glupost – na taj način samome/samoj sebi podsvjesno sugerirate da su cigarete strašno važan dio vašeg života i da bez njih ne možete pa tu ogromnu prazninu morate nečime popuniti, a to je glupost. Iz te knjige sam iščitala i to da je zapravo problem s pušenjem u mojoj glavi. Nikotinske ovisnosti se rješavate za dan ili dva a dalje ostaje samo emotivna vezanost za pušenje, organska nikako ne, zato u vodu padaju prestanci pušenja uz Nicorette ili neke tablete, jer smo zapravo o nikotinu vrlo kratko ovisni. Osim toga, pogreška je izbjegavati situacije u kojima ste prethodno redovito pušili npr. druženja, izlasci, cigaretica nakon dobre papice i sl. Ja sam napravila tu pogrešku i recimo dva tjedna kavice i izlaske s društvom posve smanjila - zbog toga sam samo bila depresivna i sažalijevala se. Onda sam to prihvatila kao izazov: e, jebemu, Tedice, baš si jadna ako nećeš izaći zato što nećeš moći pušiti! To je upalilo jer sam hedonistica po društvenom usmjerenju i ne pada mi napamet odricati se nekih užitaka. OK, cigarete su mi isto bile užitak, ali nezdravi, nehigijenski i odurni užitak.

Već kroz par dana nepušenja počela sam primjećivati pozitivne pomake: kašljanje se smanjilo, hračkanje se smanjilo, počela sam dublje disati, lakše trčati (dobro, ne trčim inače, nego tu i tamo uz stepenice jer mi je dosadno polako hodati), puno se bolje rolati... Zadah iz usta nestao je. Smrad odjeće nestao je (ovo tak-tak jer osim jednog ili dva mjesta u Zagrebu ne možete naći pristojno mjesto za nepušače pa i dalje smrdim nakon izlazaka) barem onaj koji sam sama prouzročila. I što je možda u cijeloj priči najbolje: povratila sam vjeru u sebe, u svoje mogućnosti i kapacitete, a to je tako veliki turn on da vam ne mogu opisati.

Bilo je par kriznih situacija u kojima bih inače posegnula za cigaretom i živčano pušila i malo mi je falilo da ponovno zapalim ali tada sam pomislila na cijeli prijeđeni put, ponos i bla, bla, tako da sam želju odmah otjerala i sada, s poštenim stažom od godinu dana nepušenja, mogu reći da više nikada neću zapaliti.

Da se samo kratko referiram na najavljeni zakon kojim će biti zabranjeno pušiti u kafićima: ha, ha i ha – jako sam se nasmijala jer postoji šansa da nakon izlaska ne smrdim ko šinobus za Zaprešić i moje prijateljice pušačice smanje količinu popušenih cigareta. Zabole me dupe za gubitke ugostitelja i još više me zabole za gubitke duhanske industrije. Baš me zanima kako ćemo ga se pridržavati i hoće li se održati dulje od zakona o nula promila jer, gle sad, ispada da mi zakone donosimo kako se kome sprdne i kako kome treba da sklopi vladu, što je više nego fuj. Taj dio s ukidanjem nula promila mi je zapravo toliko odvratan da neću trošiti više nijednog slova na to. Osim ovih par: Sanaderu, ti si neprincipijelni debil! Sad točka.

E, a neki dan, sjedim ja s mojim blogeljicama od kojih puši njih tri a Ribac je prestao (bravo Ribac, nećeš se udebljati, mark my words!) i pričamo tako o tom najavljenom zakonu i pao mi pogled na kutiju cigareta koje sam pušila. Prošle godine koštale su 11kn ako se ne varam ( a ne, više, ali ja sam kupovala od švercera) a sada koštaju 16kn. Pa sam stavila na papir ovako: pušila sam dnevno barem kutiju a nekad i kutiju i pol, znači cca. 40 kutija mjesečno (po današnjim cijenama to iznosi 640kn mjesečno) ili 480 kutija godišnje (7680kn godišnje).

7680kn!!! A ja se godinama nerviram što barem nekako ne štedim novce!!! Sad sam u nekoj besparici ali prvom prilikom ću te novce spiskati na nešto drugo, manje glupo od otpuhivanja smrdljivog dima i trovanja sebe same. Na, na, na, na, na, ja više ne pušim, la la la!

(dok sam još pušila mrzila sam bivše pušače koji kao reformirani seru li seru po nama jadnicima, a gle sad mene... nemojte da se netko nađe uvrijeđen, ovaj post ide meni za dizanje ega!)