Kako sam valjda konfliktna osoba, redovito završim u nekim raspravama na različite teme gjde nekome objašnjavam moje polazište, moje ideje i sl. Ne zato što sam pretjerano pametna ili zato što sam završila debatnu akademiju, nego zato što moram biti svakom loncu poklopac. „Svakom loncu poklopac“ me nazvala baka kad sam bila mala a očito nije fulala jer se nisam karakterno bitno izmijenila od pete godine. Ljudi s godinama evoluiraju, rade na sebi, pohađaju čak i tečajeve tipa „izgradite novu sebe“, a ja ne, kakva sam bila s pet, takva sam i sada, doduše dosta višlja i deblja a trenutačno i blondina.
To baš nije dobro. Ne to da sam plava nego to da ne napredujem baš. Iz dana u dan ulazim u situacije u kojima vidim da neki ljudi misle drukčije od mene i da moje mišljenje nije nužno i najbolje. Netko to shvati u pubertetu a netko ne, meni je fakat to teško prihvatiti, skroz otvoreno velim.
Nije mi također jasno kako netko može jesti ciklu kad se meni od samog pogleda na nju povraća. Dakle, moram poraditi na toleranciji i to ne samo na nominalnoj toleranciji, koju sam donekle uspjela razviti - zaista nema smisla da se pretvaram da nešto razumijem i uvažavam kada to nije istina – nego si negdje okačiti natpis „Najdraža, nisi savršena“. Ovo „najdraža“ zato što manjak tolerancije često ide ruku pod ruku s viškom samoljublja, čini mi se tj. baljezgam jer ne čitam knjige za samopomoć a očito bih trebala. Očito volim samu sebe do te mjere da vrlo malo važnosti pridajem tuđem mišljenju.
Kad sam već kod samopomoći, osobno jedinu nalazim u knjigama. Ne u knjigama samopomoći s police self-help nego u knjigama koje čitam. Pa sad, primjera radi, čitam po treći puta knjigu Ayaan Hirsi Ali, somalske disidentice, zove se Nevjernica i toplo je preporučam ali o njoj drugi puta, a iz nje sam naučila baš to da je tolerancija jako bitna, dijalog, ne monolog, poštivanje različitosti, uvažavanje drugih glasova i tako. Puno sam pametnija bila i nakon prvog čitanja, a sad nakon trećeg... pih, moći ću sama napisati sličnu knjigu na temu samopomoći.
U cijeloj toj priči koja me muči posljednjih dana spoznala sam još nešto. Ne čujete sad fanfare, mora da vam se učinilo, jer nije ovo ništa spektakularno i posebno: kol'ko ljudi, tol'ko čudi. Samo se ja već jednom trebam prestati čuditi i početi prihvaćati ljude onakvima kakvi jesu. Ne moraju mi biti, ne znam, najdivnije osobe na svijetu, ali im se trebam veseliti, poštivati ih i pomagati im, ako ikada ustrebaju moju pomoć, a ne ih odmah otpisati i odbaciti i još se čuditi što im je i kako je moguće da se ne slažu sa mnom.
Nisam najdivnija osoba na svijetu, nažalost, to sam isto spoznala. Zajebana sam u ličku materinu kad nešto nije po mome, ali i to se da popraviti. Nisam isljučiva, to jest bila sam isključiva ali to više ne želim biti jer mi to prije svega donosi samo patnju. A ne želim patiti jer za to nemam razloga. Sretna sam. Moram se početi mijenjati sebe radi, kako bi mi bilo lakše i bolje u mnogim situacijama, a pri tome paziti da ne povrjeđujem druge.
Sad mi je baš pao na pamet jedan citat iz Hamleta, kojega se planiram držati, mislim da je to na samom početku drame kada Polonije savjetuje sina Laerta, naglašavam ovo mislim , ne mogu se sada do te mjere naprezati pa guglati, pa mu između hrpe drugih, također korisnih savjeta, savjetuje da poštuje druge ljude, uvažava ih ali da ponajprije bude vjeran samome sebi, to thine own self be true, tako ide i to mi se sviđa. Počet ću malo više slušati sebe a malo manje druge oko sebe pa se neću toliko sekirati oko nebitnih stvari nego se malo više okrenuti sebi, svojim problemima, kojih ima na pretek, a ne tuđim, i početi ih rješavati konačno.
Mijenjam naslov u optimistična.
Post je objavljen 16.01.2008. u 15:20 sati.