Nekad i sad

srijeda , 31.10.2007.

Pronašla sam dnevnik koji sam vodila za vrijeme rata u Osijeku i vrijeme prognaništva u Austriji i Slovačkoj. Dvije stranice nisam u ovih 16 godina imala snage pročitati sve do prije nekih pola sata. onda sam isplakala hektolitre suza pa te stranice mazohističkki čak i prepisala. Sutra ću otići na groblje, kao i svake godine, jer volim Svisvete, strašno vlim taj miris kestenja i svijeća u zraku, volim gužve na grobljima pa čak i blato. Ima nešto smirujuće u tomu. Ali iznutra uvijek plačem.

Napisano 02.11.1991.
Ovaj i jučerašnji dan za mene će zauvijek ostati zavijeni u crno. Ruke mi se tresu od plača i boli. Tata je nazvao i rekao da je djeda Šimo jučer poginuo. Bože moj dragi, ne mogu vjerovati! Zašto???
Jučer sam s pjesmom na usnama koračala ulicama ovog za mene tuđeg grada a moj djeda je otišao sam. Pomagao je nekim mladićima iz Zagreba u mitraljeskom gnijezdu. Bio je sam. Evo već je i ovaj dan na izmaku, a ja i dalje ne vjerujem. Valjda zato što sam tako daleko i što mi je teško pojmiti užas. Ne mogu zamisliti da ga nema, da ga nikada, NIKADA više neću vidjeti, da me nitko više neće zvati „Ružo moja najljepša“!!! Sve ovo mi je jednostavno prebolno pa malo plačem, vičem u jastuk, a malo sam totalno tupa iznutra i ne želim niti disati. Tek sada kada se mirim s time da ga nema, shvaćam koliko je veliku ulogu imao u mojem životu, koliko je prirastao mome malom i slabom srcu. Ljudi su se uvijek čudili kada bih rekla da mi nije biološki djeda a da toliko volim, to me baš nerviralo jer djeda ti je ovaj tko se brine za tebe i voli te, bez obzira imate li istu krv. Cijeli dan mi je pred očima njegova slika, svuda čujem njegov veseo glas. Najsmješnije je što mi je dosta ljudi još odmalena govorilo da sam ista djeda, tako smo veseli oboje. On je bio a ja jesam. O Bože, Bože!!! Sada se prisjećam svih trenutaka koje smo proveli zajedno. Da sam barem znala da ih više neće biti, nekako bih se više potrudila da ih zapamtim a ne da okrećem očima na odlaske u kazalište i kupovanje klasičnim ploča. I taj Viktor Klima tužni.
Umro je. Otišao zauvijek u nepovrat. 54 godine je samo živio.
Nikada više Bambe, Bambulje ni Ruže...
Nikada više našeg druženja i smijeha, njegova spavanja u fotelji pred televizorom nakon napornog radnog dana.
Sve što imam, pa čak i sve ovdje u Austriji, podsjeća me na njega. Mislila sam da se cijeli moj svijet srušio onoga dana kada sam prisilno morala otići u Austriju i ostaviti stan i Osijek, ali ne. Čitav moj svijet se srušio danas, u trenutku kada me tata nazvao i samo bolno jecao na telefon. Nestalo je moje djetinjstvo. Sve je izbrisano i kao da od danas započinjem novi život, novi i gori, pun tuge i boli. Kako je moguće da moja prošlost, moje djetinjstvo, ljeta, zime, igre i druženja umiru tom smrću. Ne mogu riječima izraziti svoju bol?! Kada bih mogla pisati jednako glasno kao što plačem! ove prazne riječi ostaju napisane ali ne ispisuju moju osjećaje, moju ljubav i moju tugu. Kako ću dalje živjeti?! Nikada više, NIKADA, ništa neće biti isto kao prije. ni Nove godine, ni Božići, ni Uskrsi, sve to nestaje s njim. Bio je veliki čovjek, to sada svi kažu, alii ja sam to oduvijek znala, što mu sada to vrijedi. Bože, opet te pitam, zašto?!?!?!
Zašto uvijek umiru najbolji. Što je djeda kome skrivio? Je li on napadao nekoga? Rušio nečiji dom ili ubio nekoga? Zar je kriv što je volio svoju kuću i svoju domovinu i htio je braniti? Zar je to grijeh?
Bože, u ovom trenu se samo bojim da ću ga jednoga dana zaboraviti. Toga se užasno bojim. Molim te, pomozi mi da zauvijek ostane u mojem srcu, da ga nikada ne zaboravim, baš nikada i da jednoga dana i moja djeca znaju kako je bio dobar i pošten i vrijedan i koliko sam ga voljela.
Žao mi je bake i ne mogu ni zamisliti kako se osjeća. Tata kaže da se drži dobro koliko može ali ga je molila da se ne čuje s nama, da nam ne kaže za djedinu smrt jer ćemo se brinuti i plakati. To je baš glupo od nje ali to govori valjda zato što nas želi zaštititi. Njoj je to već drugi muž kojega pokapa. Kako može podnijeti toliko boli?!
Bože moj, zar od svih ljudi na svijetu baš on? Moj djedica, djeda Šimo. Jadan moja baka. Da sam barem sada s njom pa da skupa plačemo, imam osjećaj da bi nam bilo lakše.
Bambulja... stalno mi u glavi odzvanja njegov glas i sjećam se kako me volio nervirati i pobrkati mi frizuru, uvijek bi rekao da sam tako i tako ciganka pa se uzalud sređujem. I opet mi se suze razlijevaju po ovom flomasteru, ne vidim pola ovoga što pišem ali imam potrebu pisati kao da će mi biti lakše.
Djedu će sutra pokopati. Mi nećemo biti na sahrani. Znam da je sebično, ali zaista imam osjećaj da je teret čitavog svijeta i ovog odvratno nepravednog rata pao baš na moja leđa, kao da ja najviše patim... Zašto? Zašto?

***

Smiješno je kako ni danas nemam odgovore na neka od ovih pitanja. Tužna sam i dalje jer ga nema i sretna jer se i dalje sjećam djedina glasa i pamtim njegove poljupce i dodire, pa mi je Bog izgleda uslišao barem tu veliku želju.