"Podbacili ste kao čitateljstvo moga b(r)loga", "Jesam li asocijalna" i "Jedan posve neuobičajen rođendan"

srijeda , 28.02.2007.

Zašto? Zašto? Zašto?

Nije moguće da sam vam prešutjela jedan tako važan podatak o sebi. Pa kako je moguće da ne znate da ja svake godine gledam izravan prijenos Oscara? Pa kako ne znate, prijateljice moje i prijatelji, da svake godine kupim najveću moguću količinu kokica i kole od kojih kolabiram negdje taman prije nego se dodijele četiri najvažnije nagrade, pa me nakon dizanja iz mrtvih probudi Tata ili Sara i pitaju tko je dobio, a ja ne znam jer sam zaspala u 5 ujutro, 5 minuta prije dodjele glavnih nagrada. Ali ne i ove godine. Izdržala sam cijelu noć. Sve kategorije gledala, pljeskala, hihotala se doskočicama Ellen DeGeneres i divila prekokrasnim haljinama i smokinzima! Usput sam prevela čak 9 strana užasno dosadnog teksta. O da, time sam se htjela pohvaliti, ali nitko nije shvatio. Nema veze. Kada nagodinu postavim isto pitanje, znat ćete.



Ovo donekle potvrđuje moju teoriju da ljudi blogove uglavnom prelete pogledom i nakon što kliknu na iksić gore desno zaborave da su išta pročitali. Ili to ipak govori nešto o (ne)kvaliteti moga blogarenja i piskarenja?!
Nema beda danas, danas je sretan dan.
Meni je moj b(r)log najbolji na svijetu i najljepši i ne bih ga dala nizašto na svijetu.

Imala sam u posljednje vrijeme nekoliko sukoba s Boljom polovicom oko my preciousssss bloga.
Zanimalo bi me što o vama kao blogericama/ima misle vama bliske osobe koje i same nisu blogerice/i, ali ovaj puta pitanje nije nagradno.
Dakle, kod mene je to krenulo posve nenamjerno. Prije nekih 13 mjeseci bila sam kod prijateljice čiju curicu podučavam njemački. Čim joj je mama otišla iz sobe, Ona me pozvala da mi pokaže svoj blog. Kako mi je vrlo draga, odlazila sam na njezin blog svakodnevno. S Njenog bloga na drugi, treći, šesnaesti…. uh, sranje, već je 2 ujutro. Onda sam razmišljala o tome kako nikada nisam uspjela voditi dnevnik (osim za vrijeme rata kada sam revnosno pisala u nadi da ću postati hrvatska Ana Frank), a kako sam to oduvijek žarko željela. Tada sam bila na potpuno nemotivirajućem radnom mjestu te shodno tome imala hrpu slobodnog vremena. Eto, tako sam počela i nije mi dugo trebalod a se navučem.
Blog je u „naš“ život ušao relativno brzo jer sam alapačasta a usto imam običaj često pričati o sebi i svemu što mi se događa. To je neka vrsta terapije, rekla bih. Malo pomalo, počela sam Bolju polovicu informirati o meni dragim blogerima, prepričavati dogodovštine, uspone i padove iz njihovih života, nalaziti odgovore na neka moja pitanja po drugim blogovima i tako. Bolja polovica si je dala truda i obišla „moje“ blogove u nekoliko navrata i nije ostala impresionirana.

„Ne razumijem tu dozu voajerizma u tebi, Tedice!“

Voajerizma?! Svašta s tobom, moja Bolja polovice! To što znam da dvije mome-srcu-drage blogerice vole analno (imena i linkove ću zadržati za sebe u strahu od moguće tužbe za klevetu) ili to što znam u kojoj je fazi i koliko košta gradnja i adaptacija Kirshnine kuće nema veze s voajerizmom. Čisto navodim nešto ilustrativnije primjere. Na prva dva primjera naučila sam dosta o ljudskoj seksualnosti pa to i prenijela Boljoj polovici koja me zgranuto gledala i nije mogla vjerovati da joj upravo pričam o tome kako se „neka tamo blogerica“ klistira prije analnog ili kako sam izgleda vidjela njezinu sestru u pothodniku a onda od nje i dobila potvrdu da sam je vidjela.

„Izgubila si vezu sa stvarnošću!“

To također nije istina. To što radije chatam s Prepričalicom i Suputnicom umjesto da idem na još jednu od nizu dosadnih kava s dosadnim ljudima, ne znači da one nisu stvarni ljudi.



One su možda zanimljivije od nekih ljudi s kojima bih po dvijemiilijarditi put trebala ići na kavu i slušati dosadna naklapanja pa mi je zato draže čavrljati s njima. Eto, s Brbljavicom sam se i upoznala pa sad idemo na stvarne kave na stvarnim mjestima i sve dobro funkcionira. Ne mogu joj, istinabok, na stolu i u zraku nacrtati smajlija ili poslati nudge ali ostalo je isto. Mogu je na primjer tresnuti u rame umjesto nudgea ili zabljesnuti mojim prekrasnim ustima umjesto smajlija. Ali eto, Brbljava mi je bila draga na blogu, čitala sam je mjesecima i odvukla me na kavu (za kosu) gdje se potvrdilo da si nas dvije savršeno pašemo. Nismo se mogle upoznati u vrtiću, osnovnoj školi ili na gimnastici zato što smo odrasle u različitim gradovima i zato što Brbljava nije trenirala gimnastiku. Nisi, jel? Mi smo se srele na blogu, zatim u Tom Tomu i sve je ostalo isto osim što sam ovako u kraćem roku shvatila koliko mi je draga i koliko si pašemo. Isto je bilo i s Nuicom (oprosti, ali ne mogu te zvati Chantal jer nisi afroamerikanka iz Bronxa i nemaš stodvajst kila), koju sam upoznala virtualno a zbližila nas ljubav prema knjigama i filmovima. I znam da će isto biti (nebitno kada) sa svima drugima s kojima se još želim naći. S druge strane Nisam ja odavde sam znala iz stvarnog života i jako voljela a dugo joj je trebalo da mi se razotkrije i ovdje. I sad je volim još više. Bolja polovica to ne kuži nikako.
Misli da se pretvaram u asocijalnu osobu. Pa se sad brinem. Jesam li asocijalna ako se radujem druženju na blogu i svakoj novoj bilješki baš svakoga od vas? Jesmo li svi mi na neki način asocijalni?

Otišla sam malo od teme, čini mi...

Htjela sam početi s time da bi Brbljava, da je iole „normalna“, danas slavila rođendan. Ili barem na neki datum koji se ponavlja svake godine i može se prisotjno obilježiti u kalendaru. Ne, ona to nije, pa se tako uspjela roditi 29.2. Njezin rođendan sam označila na kalendaru u bijelom kvadratiću pored 28.2. Zezam je danima da ima 6 godina a ona se ljuti. Ne znam, procijenite vi, ali meni se čini da ona godinama zamajava pučanstvo ne bi li dobila više poklona. Evo, pogledajte danas njezin post. Što je to ako ne žicanje čestitki i poklona prije reda? Neš od mene niš dobit danas!



LuLu je jako dobra osoba (when i say it, i really mean it) i volem je kao da je od treće godine išla sa mnom na gimnastiku a ne kao da sam je upoznala prije mjesec dana. Nek' se zna!
LuLu (s francuskim naglaskom) sretan ti rođendan danas, sutra, prekosutra ili kad god si poželiš od cijele moje mnogobrojne obitelji!
Sad ovo zvuči kao Radio Šabac - Želje i pozdravi ali to upravo i je to! Želim da svi znaju da ti je (ponekad) rođendan i da se pridruže slavlju i čestitkama.

Cmok. Cmok. Cmok. Cmok. Cmok. Cmok.
Po jedan Cmok za svaku napunjenu godinu.